Kada se govori o važnosti socioemocionalnog učenja od najranije dobi, najčešće spominjan pojam zasigurno je empatija. Empatiju opisujemo kao sposobnost prepoznavanja i razumijevanja tuđih emocija te primjerenog odgovaranja na zamijećena emocionalna stanja drugih. Iznimno je važna za svakodnevni život, a osobito za djecu i mlade: s obzirom na razvojne zadatke te dobi, ta populacija najviše teži stvaranju smislenih međuljudskih odnosa, a za njih je nužna kvalitetna komunikacija čiji je empatija dio.
Budući da se sve veći dio te komunikacije danas odvija posredstvom tehnologije, pokazala se potreba za pojmom koji opisuje suosjećanje unutar tog kanala. Tako je nastao pojam digitalne empatije.
Digitalna empatija označava sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i primjerenog odgovaranja na emocije drugih u komunikaciji koja se odvija putem poruka, objava, komentara, videopoziva i drugih oblika interakcije u digitalnom okruženju (Simončić Brigljević, 2026).
U preglednom radu o empatiji u digitalnoj komunikaciji Barbara Simonič (2025a) upozorava da digitalni kanali sve više preuzimaju prostor izravnog kontakta te da se time mijenja i sam način izražavanja empatije. Otvara se pitanje koliko je emocionalnu autentičnost uopće moguće očuvati u tehnološki posredovanom okruženju. Manjak autentičnosti može se „prelijevati“ u interpersonalne odnose i voditi prema depersonalizaciji u komunikaciji.
Što to zapravo znači?
Komunikacija s drugima gubi svoju čar. Kontakt se svodi na ekrane i društvene mreže, pa nam je sve teže vidjeti sebe i druge kao stvarne osobe, sa stvarnim potrebama, emocijama i životnim pričama. Kada tako poimamo svijet i odnose, vrlo se lako odvojiti od drugih ljudi, pa i od sebe samih, i izgubiti empatiju. Ne djelujemo „stvarno“ ni sebi ni drugima jer im ne vidimo fizički oblik, svodimo ih na ime i sliku na ekranu. Izostanak fizičke prisutnosti izuzima znatan dio emocionalnog sadržaja poruke koji nose neverbalni znakovi: izraz lica, ton glasa, govor tijela.
Pri prekomjernom korištenju digitalnih oblika komunikacije nije neobično izgubiti i osnovne socijalne vještine, primjerice pitati druge „kako si“ kada ih vidimo uživo ili pozdraviti prodavačicu pri ulasku u trgovinu i izlasku iz nje.
Razliku između digitalne i „tradicionalne“ empatije možemo prikazati i ovako:
| Neverbalni indikator empatije | „Tradicionalna“ empatija | Digitalna empatija |
| Izraz lica | Prisutan — izravan je i prenosi mnogo informacija | Odsutan — zamijenjen emojijima, simbolima, tekstom i slikama |
| Govor tijela | Prisutan – važan izvor emocionalnih i odnosnih informacija | Odsutan |
| Kontakt očima | Prisutan – ključan za uspostavljanje empatije | Djelomično prisutan, i to samo u videopozivu |
| Ton glasa | Prisutan – odaje emociju, ritam i intenzitet | Djelomično prisutan, u video- i audiopozivima |
| Fizička blizina | Prisutna – utječe na percepciju bliskosti s osobom | Odsutna |
| Dodir | Prisutan – važan za regulaciju emocija i osjećaj sigurnosti | Odsutan |
Ako uzmemo u obzir ono što piše u tablici, digitalna empatija zvuči vrlo – neempatično. Naizgled ne sadrži elemente koji bi osigurali suosjećanje s drugom osobom ili osjećaj da nas druga osoba istinski razumije. To se posebno pripisuje djeci i mladima koji su se „rodili s ekranima u rukama“. Novije generacije često se etiketira kao neempatične, sposobne suosjećanje pokazati tek povremeno i putem pametnih telefona, u obliku koji je odraslima „neprirodan“.
No, je li to zaista tako?
Prije svega, važno je razlikovati kognitivnu empatiju – sposobnost razumijevanja tuđe situacije, namjere i motivacije – od afektivne, koja označava posredno doživljavanje tuđih emocija („osjetim što osjećaš“).
Istraživanje Powella i Roberts (2017), u kojem je stotinu sudionika tri dana bilježilo svoje digitalne interakcije, pokazalo je da sudionici u tim interakcijama najčešće izvještavaju upravo o kognitivnoj empatiji, rjeđe o afektivnoj, a najrjeđe o suosjećajnoj. Autori to objašnjavaju time što afektivni i suosjećajni odgovor u pravilu počivaju na prethodnom kognitivnom prepoznavanju emocije, a dodatno ih otežava izostanak neverbalnih znakova koji ih inače spontano pokreću.
Slika je, međutim, složenija nego što se obično pretpostavlja. Meta-analiza McDonald i suradnica (2026), koja je obuhvatila trinaest studija i više od deset tisuća sudionika prosječne dobi 16,75 godina, nije potvrdila tezu da korištenje društvenih mreža smanjuje empatiju adolescenata. Utvrđena je mala, ali statistički značajna pozitivna povezanost s ukupnom empatijom, dok povezanost s kognitivnom i afektivnom empatijom zasebno nije bila značajna. Autorice zaključuju da nalazi blago idu u prilog hipotezi o nadopunjavanju, a ne hipotezi o istiskivanju kontakta uživo. Teza o „neempatičnim generacijama“ zasad nema uporište u dosadašnjim studijima. Ono što se mijenja nije toliko količina empatije, koliko kanal kojim se ona izražava i vještine koje taj kanal traži.
Može li se onda ono što u online okruženju pogoduje kognitivnoj empatiji iskoristiti u najboljem interesu djece i mladih? Sistematski pregled literature koji su proveli Dewi, Purwanto i Mulawarman (2026) upućuje na to da se digitalna empatija može ciljano razvijati te da njezino povezivanje s „tradicionalnom“ empatijom, koju djeca i mladi vježbaju u svakodnevnoj komunikaciji licem u lice, može osnažiti socijalne odnose, poboljšati emocionalnu podršku u online zajednicama i pridonijeti uključivijem komunikacijskom okruženju.
Što mogu učiniti odrasli: stručnjaci i roditelji?
Razgovor o pravilima ponašanja na internetu sam po sebi nije dovoljan. U priručniku Centra Dugave Danijela Simončić Brigljević (2026) naglašava tri stvari: svakodnevno vođenje vlastitim primjerom, iskustveno učenje uz promišljanje konkretnih situacija te, kao preduvjet za oboje, siguran prostor u kojem djeca i mladi mogu govoriti o svojim online iskustvima bez straha od osuđivanja ili kazne. U praksi to znači nekoliko konkretnih koraka.
Prvo, razgovor o emocijama treba ići u oba smjera: kako se dijete osjeća kada primi određenu poruku, komentar ili emoji, ali i koje osjećaje mogu izazvati poruke koje ono šalje. Cilj takvog razgovora nije procjena ponašanja, nego uvid da i iza zaslona stoji stvarna osoba.
Drugo, korisno je uvježbavati naviku kratkog zastajanja prije slanja. Pitanja poput „Kako bi se ti osjećao da dobiješ takvu poruku?“ ili „Kako bi se ova poruka mogla razumjeti drukčije?“ pomažu djeci razviti pažljiviju i odgovorniju komunikaciju.
Treće, vrijedi zajednički analizirati dvosmislene poruke. Kratki odgovori poput „Dobro“, „Ma okej“ ili „Nema veze“ mogu se pročitati na više načina, a upravo se na takvim primjerima najbolje vidi kako nastaju nesporazumi.
Četvrto, iskustvene i kreativne metode, poput igre uloga, forum teatar i sl., omogućuju da se teorijsko znanje pretvori u doživljaj. Jednako su primjenjive kod kuće, u školi i u domu.
Za sve navedeno potrebna je suradnja roditelja, škole, stručnih službi i lokalne zajednice. Kada odrasli šalju usklađene poruke, djeca lakše usvajaju sigurnije i empatičnije obrasce ponašanja. Važno je zapamtiti da se empatija gradi kroz stvarne odnose s ljudima, kroz otvoren razgovor i spremnost da budemo tu za druge, da ih čujemo i razumijemo.
Programske aktivnosti programa „Opiši me!“ udruge Pragma provode se uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Udruge i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.
Materijali za rad s djecom i mladima
Kožić Komar, V. (2026). Empatija u digitalnom okruženju – edukativni materijali za provedbu radionica u vrtićima, školama i knjižnicama. Zagreb: Agencija za elektroničke medije i Ured UNICEF-a za Hrvatsku. https://www.medijskapismenost.hr/empatija-u-digitalnom-okruzenju-materijali-za-rad-s-djecom-i-mladima
Literatura
1. Dewi, W. N. A., Purwanto, E. i Mulawarman, M. (2026). Digital empathy in online communication: A systematic literature review. Counsenesia: Indonesian Journal of Guidance and Counseling, 7(1), 379–399. https://doi.org/10.36728/cijgc.v7i1.6566
2. McDonald, E. M., Tobin, K. E., Cooper, A. M. i Tully, E. C. (2026). A Systematic Review and Meta-Analysis of Social Media Use and Empathy in Adolescence. Journal of Adolescence. https://doi.org/10.1002/jad.70092
3. Powell, P. A. i Roberts, J. (2017). Situational determinants of cognitive, affective, and compassionate empathy in naturalistic digital interactions. Computers in Human Behavior, 68, 137–148. https://doi.org/10.1016/j.chb.2016.11.024
4. Simonič, B. (2025a). Empathy in Digital Communication. Bogoslovska smotra, 95(5), 1125–1140. https://doi.org/10.53745/bs.95.5.11
5. Simonič, B. (2025b). Empathy Between Embodiment and Digital Depersonalization: Philosophical and Psychological Aspects. Poligrafi, 30(119/120), 97–118. https://doi.org/10.35469/poligrafi.2025.511
6. Simončić Brigljević, D. (2026). Digitalna empatija: put prema sigurnijoj i toplijoj online komunikaciji. Zagreb: Centar Dugave. https://centar-dugave.hr/wp-content/uploads/2026/05/Digitalna-empatija-put-prema-sigurnijoj-i-toplijoj-online-komunikaciji.pdf
7. Sini.hr (2024). Digitalna empatija – kako razviti suosjećanje u digitalnom okruženju? https://sini.hr/2024/10/digitalna-empatija-kako-razviti-suosjecanje-u-digitalnom-okruzenju/
