Rani odnosi s roditeljima i drugim bliskim osobama snažno utječu na to kako kasnije doživljavamo bliskost, povjerenje i sigurnost. Kada dijete odrasta u nasilnom okruženju, ne uči samo da svijet može biti opasan, nego i da odnosi mogu biti nepredvidivi, bolni i nestabilni. Takva iskustva mogu ostaviti dugotrajan trag u načinu na koji osoba uspostavlja i održava bliske odnose u odrasloj dobi.
Privrženost se razvija kroz ponavljana iskustva djeteta s važnim odraslim osobama. Ako dijete uglavnom doživljava zaštitu, dosljednost i toplinu, veća je vjerojatnost da će razviti osjećaj da su drugi ljudi dostupni i da se na njih može osloniti. S druge strane, kada su roditelji nasilni, nepredvidivi ili emocionalno nedostupni, dijete može naučiti da bliskost nije sigurno mjesto.
U takvom okruženju, ljubav se često isprepliće sa strahom, a pažnja s prijetnjom. Posljedice takvih iskustava mogu se kasnije očitovati kroz obrasce nesigurne privrženosti. Neki ljudi u odrasloj dobi mogu postati izrazito osjetljivi na mogućnost napuštanja, tražiti stalnu potvrdu da su voljeni ili biti pretjerano ovisni o partneru. Drugi mogu izbjegavati emocionalnu bliskost, teško vjerovati drugima ili zazirati od otvaranja, istovremeno željeti bliskost, ali je se istovremeno i bojati.
Važno je naglasiti da rana trauma ne dovodi kod svih ljudi do istih posljedica. Na kasniji razvoj utječu brojni čimbenici poput podrške drugih bliskih osoba, osobnih snaga, kasnijih životnih iskustava i dostupnosti stručne pomoći. Ipak, iskustvo nasilja predstavlja značajan čimbenik rizika za razvoj teškoća u odnosima i emocionalnom funkcioniranju. Nasilno okruženje može utjecati i na način na koji osoba doživljava sebe. Djeca koja odrastaju uz nasilje često razvijaju osjećaje krivnje, srama i bespomoćnosti te mogu vjerovati da moraju „zaslužiti“ ljubav tako što će biti poslušna i tiha. U odrasloj dobi to se može povezivati s nižim samopoštovanjem, teškoćama u postavljanju granica te većom sklonošću ostajanju u odnosima obilježenima ponižavanjem, kontrolom ili emocionalnom manipulacijom.
Ponekad možemo vidjeti i nesvjesno ponavljanje poznatih obrazaca odnosa iz razloga što su takvi obrasci poznati i predvidljivi, nešto što je kroz odrastanje bilo normalno i uobičajeno, a ljudski mozak često daje prednost onome što mu je poznato. Ljudi koji su odrasli u nasilnom okruženju često razviju povećanu osjetljivost na moguće znakove opasnosti. Mogu se teško opuštati, snažno reagirati na kritiku, odbacivanje ili emocionalno udaljavanje te stalno biti na oprezu. U odnosima se to može očitovati kao pretjerana osjetljivost, povlačenje, nagle reakcije ljutnje ili potreba za većom kontrolom, iako objektivna opasnost više nije prisutna, tijelo i um mogu nastaviti reagirati kao da prijetnja i dalje postoji.
Isto tako, važno je istaknuti da traumatska iskustva ne moraju određivati čovjeka zauvijek. Iako rana iskustva ostavljaju duboke tragove, obrasci privrženosti mogu se mijenjati i ponovno učiti kroz sigurne odnose, psihoterapiju i/ili nova iskustva koja postupno ispravljaju ono što je nekada možda bilo narušeno. Posebno je važno imati priliku doživjeti odnos u kojem nema prijetnje, u kojem nema poniženja i straha, u kojem postoji osjećaj sigurnosti i uzajamnosti jer upravo takva iskustva mogu imati korektivnu ulogu i mijenjati uvjerenja koja imamo o sebi, drugima i o svijetu.
Proces oporavka započinje prepoznavanjem vlastitih obrazaca zato je korisno zapitati se kako reagiramo na bliskost, što u nama izaziva snažne emocionalne reakcije, zašto biramo određene odnose i koje osjećaje potiskujemo.
Takvo razumijevanje možda nikad neće izbrisati bol koje je to iskustvo sa sobom nosilo, ali joj može dati smisao, može potaknuti suosjećanje prema sebi i otvoriti prostor za promjenu i svjesno biranje drugačijeg. Iako trauma može oblikovati način na koji doživljavamo bliskost, ona svakako ne mora odrediti našu budućnost, a uz razumijevanje, podršku i sigurne odnose moguće je postupno razvijati stabilniji i sigurniji način povezivanja s drugima.
Takva bliskost neće biti savršena, kao što nijedan odnos i nije, ali može biti stabilna i dovoljno sigurna da u njoj možemo biti ono što jesmo.
Programske aktivnosti programa „Kraj tišine” udruge Pragma provode se uz financijsku potporu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Pragma i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.
