Prepoznajem li svoje dijete?

1502997216_tmp_Grey_Photo_Father_Dad_Appreciation_Facebook_Post

Godišnji odmori i školski praznici tijekom ljeta su vrijeme kada su brojne obitelji ponovno na okupu. U nekim je obiteljima s djecom-adolescentima ipak drukčije: mladi članovi obitelji se već “bore” za samostalni boravak na moru, prvo radno iskustvo u sezoni ili pak ostanak kod kuće dok su svi ostali članovi na ljetovanju… Ljeti možda najviše dolazi do izražaja proces koji se budi u mladima: potreba za vlastitom slobodom, vremenom i sadržajima. U roditeljima te novonastale potrebe redovito izazivaju strah i pitanja: što ako zaluta u loše društvo? Što ako počne konzumirati sredstva ovisnosti? Koliko mu/joj mogu dozvoliti? Kako s njime/njome zadržati odnos? Kako saznati neke informacije koje mi više ne želi odati?

Znamo da, u pravilu, mladi ulaskom u adolescenciju provode puno manje vremena s obitelji. Istraživanja pokazuju da mlađi adolescenti (10 – 14 godina) s obitelji provode oko 35 % svog budnog vremena, što je otprilike 5,5 sati dnevno, dok stariji adolescenti provode tek 14 % budnog vremena ili 2 sata dnevno sa svojom obitelji. Ostatak vremena, osim pohađanja škole, provode s prijateljima ili nasamo (u svojoj sobi), na treninzima itd. Roditelji mogu osjećati da u to malo vremena ne mogu ostvariti kvalitetan nadzor nad djetetovim ponašanjem, a osim gubitka nadzora osjećaju da gube kvalitetu odnosa s djecom. Ako uz to, njihovo sad već odraslo dijete počinje eksperimentirati s bojom kose, bušenjem dijelova svoga tijela, vrstom glazbe, stilom odijevanja pa i ponašanjem te se pojavljuju i sve češće svađe, neslaganja s roditeljima, roditelji mogu reći “ja više ne prepoznajem vlastito dijete, kao da više nije moje!”, kao što često kažu kada dođu na inicijalni razgovor u Pragmino savjetovalište.
No, adolescent ima sada svoje ozbiljne brige koje predstavljaju osnovnu zadaću njegove razvojne dobi: izgraditi osobnost i identitet, laički rečeno “pronaći svoje mjesto pod suncem”, odrediti “tko sam” i “što želim” te postići samostalnost. Roditeljski nadzor kakav je bio prije sada im u tome može smetati i “gušiti” ih jer koči njihovu autonomiju, slobodno i samostalno osvajanje svoje osobnosti.

Slobodno vrijeme tako mladima postaje najvažnije jer je upravo to prostor u kojem rade na svojoj “zadaći”. Dok su u školi, moraju obavljati što im se nalaže; dok su s roditeljima, moraju poštivati njihova ograničenja. Dok su sami ili s vršnjacima, osjećaju se slobodnima, mogu slobodno istraživati svoje osjećaje, misli, proučavati svijet, svoje vršnjake, sanjati o budućnosti, kakvi žele postati i u kakvom svijetu žele živjeti. Pritom mogu proživljavati buru misli, osjećaja, raspoloženja i time zabrinuti i sebe i roditelje, pitajući se je li to sve normalno.

Mogu se osjećati usamljenima u svojoj muci, u svojim emocijama, teškoćama i često ih je o tome sram govoriti čak i vršnjacima.  S druge strane, druženje s prijateljima (a i upoznavanje novih prijatelja često drukčijih vrijednosti, ponašanja i osobina u odnosu na vrijednosti, ponašanja i osobine njihove obitelji), može biti znak traženja te bliskosti za kojom žude jer im je zajedno lakše; oni promatraju proživljavaju li nešto slično i njihovi vršnjaci. Čak i ne moraju govoriti o svim svojim problemima, ali vrlo dobro prepoznaju slične sebi u kojima će pronaći ujtehu ili pak one koji će im pomoći svojom drukčijom osobnošću i načinu nošenja sa svojim problemima.

Naravno da tu vrebaju i neke opasnosti: hoće li pasti pod nečiji utjecaj i potpuno promijeniti svoj sustav vrijednosti, prerano se emocionalno udaljiti od svojih roditelja, ući u neka rizična ponašanja bilo iz znatiželje, želje za nečim novim, uzbudljivim ili zbog svojih emocionalnih i obiteljskih problema.

Kako dakle pristupiti mladima? Naš je odgovor: emocionalno inteligentno!

  • Nemojte se opterećivati da budete savršen roditelj, nemojte pokušavati bit prijatelj vašem djetetu ili pak strogi kontrolor koji ne dozvoljava nikakve prekršaje obiteljskih pravila. Budi autentični i pokušajte se osjećati sigurnima u svoje roditeljske postupke. Istraživanja pokazuju da su odnosima s roditeljima zadovoljni oni adolescenti koji primjećuju da se njihovi roditelji osjećaju dobro i kompetentno u svojoj ulozi.
  • Njegujte vrijednosti u koje vjerujete, poput poštenja, iskrenosti, vjernosti, velikodušnosti… Možemo reći, općeljudske vrijednosti (znamo da su adolescenti idealisti!). Istraživanja pokazuju da odnosi roditelja i adolescenata nisu narušeni dok god postoji slaganje u obiteljskim vrijednostima, a sukobi su vezani uz svakodnevna pitanja.
  • Budite na raspolaganju, ali po potrebi. Koliko god bili nestrpljivi i anksiozni da saznate što muči vašeg adolescenta, bolje je da pričekate da vam se on sam obrati za razgovor, pomoć, savjet. Vi mu dajte do znanja da ste tu za njega, kada god zatreba. I iskoristite priliku kada vam se ukaže! Tada ostavite po strani sve druge obveze jer pitanje je hoće li vam se vaš adolescent kasnije ponovno otvoriti.

Istraživanja pokazuju da se najzdraviji proces osamostaljenja kod adolescenata odvija u obiteljima u kojima oni osjećaju emocionalnu bliskost sa svojim roditeljima. Također, dokazano je da kada adolescenti nemaju zadovoljavajući odnos s vršnjacima, bliski odnos s roditeljima ima kompenzacijsku ulogu na način da ublažava negativne posljedice loših odnosa s vršnjacima (kao što vrijedi i obratno!).

Članak je nastao kao dio projekta koji se provodi uz potporu Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Ministarstva znanosti i obrazovanja i Grada Zagreba.