U savjetodavno-obrazovnoj emisiji „Znanje je moć” na Radiju Gorski kotar, o kockanju i influenserima s Morenom Poljančić Jakovac, govorila je socijalna pedagoginja iz udruge Pragma Angelina Krsnik:
Poticaj za bavljenje ovom temom došao je iz učionica. Angelina Krsnik u školama, između ostalih aktivnosti, provodi i radionice o prikrivenom oglašavanju i zaštiti učenika u online prostoru, a učenici su u gotovo svakom razredu sami povezali oglašavanje s online kockanjem i influenserima koji ga promoviraju.
Kockanje je ulaganje novca ili nečega vrijednog u događaj neizvjesnog ishoda radi dobitka. Online kockanje dostupno je 24 sata dnevno, anonimno je i brzo, a ponuda je prilagođena svakom igraču. Provjera dobi lako se zaobilazi, osobito na stranicama inozemnih priređivača. Zato je, upozorava Angelina Krsnik, adiktivnije od tradicionalnog kockanja. Najveći rizik nose casino igre, sportsko klađenje i automati. Sportsko klađenje najčešći je oblik kockanja u Hrvatskoj, osobito među muškarcima, dok žene češće biraju lutriju i srećke. Oprez traže i kartaške igre za novac poput pokera, koje su toliko normalizirane da ih rijetko doživljavamo kao kockanje.
Kockanje se kreće na spektru od povremenog i rekreativnog, preko rizičnog i problematičnog, do poremećaja kockanja. Granica se prelazi kada osoba izgubi kontrolu, kada kockanje postane prioritet i kada se nastavlja unatoč štetnim posljedicama. To je ponašajna ovisnost koju zovu i „nevidljivom” jer nema tjelesnih znakova, pa osoba dugo može djelovati posve funkcionalno. Na problem mogu upućivati nagle promjene raspoloženja i razdražljivost, gubitak interesa za hobije i slabiji uspjeh u školi, skrivanje mobitela i stalno provjeravanje rezultata, posuđivanje ili uzimanje novca te prodaja stvari iz kuće.
Kockanje je mlađima od 18 godina zabranjeno, ali im je u praksi dostupno. Istraživanje Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta koje je vodio prof. dr. sc. Neven Ricijaš pokazalo je da je gotovo 73 % srednjoškolaca barem jednom kockalo, a gotovo 13 % već je imalo ozbiljne posljedice. Djeca na radionicama često kažu da su se s elementima kockanja prvi put susrela između 8. i 12. godine, i to kroz videoigre. Loot boxevi su virtualne „kutije iznenađenja” koje se kupuju pravim ili virtualnim novcem. Skin gambling je klađenje virtualnim predmetima koji vrijede stvaran novac. Oba koriste gotovo iste mehanizme kao kockanje, iako roditelji u tome često vide običnu kupnju. Belgija je plaćene loot boxeve tretirala kao kockanje još 2018., a kod nas, ističe Angelina, to još nije uređeno.
Influenseri (utjecajnici), grade bliski odnos s publikom. Preko tog odnosa utječu na njezina mišljenja i odluke, pa i na kupnju. Razlikuju se po temama, od fitnessa i roditeljstva do gaminga, i po dosegu, od svjetskih zvijezda poput Cristiana Ronalda do profila s nekoliko tisuća pratitelja. Upravo manji djeluju najautentičnije: mladima koji traže svoje mjesto čini se da su im prijatelji, a ne idoli, pa je i njihov utjecaj najveći. Britanska istraživanja pokazala su da je 87 % ispitanih mladih od 13 do 17 godina na internetu naišlo na sadržaj o kockanju. Četvrtina je poželjela kockati nakon što je vidjela slavnu osobu kako kocka ili ga reklamira, a 36 % dječaka od 16 i 17 godina kaže da je nakon takve promocije i kockalo.
Mladi takve sadržaje najviše gledaju na Instagramu, YouTubeu i TikToku te na platformama za prijenos uživo. Nakon što je Twitch ograničio prijenose kockanja, nastala je platforma Kick, povezana s vlasnicima jedne online kockarnice. Na njoj je kockanje uživo jedan od glavnih sadržaja. Osnovnoškolci kao prvi doticaj s tim svijetom najčešće spominju srpskog youtubera poznatog kao Baka Prase. Influenseri kockanje promoviraju na nekoliko prepoznatljivih načina:
- lifestyle sadržajem, u kojem luksuzni automobili i putovanja sugeriraju da je bogatstvo stečeno kockanjem;
- „pričama o uspjehu” i naslovima tipa „od 10 eura napravio sam 1.000”;
- lažnim edukacijama o „strategijama”, koje su najštetnije jer stvaraju uvjerenje da se sustav može nadmudriti;
- nejasno označenim sponzorstvima, gdje piše „u suradnji s…” umjesto „oglas”;
- dramatičnim prijenosima uživo s burnim reakcijama na dobitke i gubitke, bez ikakve poruke o riziku.
Istraživanje sa 120 stručnih suradnika pokazalo je da se većina ne osjeća dovoljno kompetentnom za razgovor s mladima o kockanju. Zato je, naglašava Angelina, jednako važno educirati stručnjake kao i djecu. Zastrašivanje ne pomaže; bolji je miran, otvoren razgovor bez upiranja prstom. Umjesto „Vidjela sam da kockaš”, razgovor se može otvoriti riječima „Primijetila sam i brinem se. Vidim da to mladi rade – što ti misliš o tome?”.
Kritičko mišljenje razvija se objašnjavanjem: kako kladionice zarađuju, što je vjerojatnost, što je iluzija kontrole i zašto je osjećaj „skoro sam dobio” namjerno dizajniran. Prema istraživanjima, bolje rezultate od zastrašivanja daju programi koji ispravljaju pogrešna uvjerenja, uz primjere iz stvarnog svijeta mladih, recimo s TikToka. Na njezinoj su radionici učenici osmišljavali reklamu za besmislen predmet poput gumice i tako iznutra vidjeli kako reklama uvjerava. S prevencijom treba početi prije srednje škole, oko 10. do 12. godine, dok većina djece još nije počela kockati. Influenseri mogu djelovati i u suprotnom smjeru: neki hrvatski influenseri otvoreno govore pratiteljima da im priređivači nude suradnju i da je odbijaju kako bi ih zaštitili. Takva poruka idola ima velik učinak.
Zakon o igrama na sreću u današnjem obliku postoji od 2010. godine, a izmjene na snazi od svibnja 2025. znatno su postrožile pravila:
- oglašavanje na internetu, televiziji i radiju dopušteno je samo između 23 i 6 sati;
- u tisku i na javno vidljivim površinama oglašavanje je zabranjeno;
- influenserima i poznatim osobama zabranjeno je promovirati igre na sreću i prenositi kockanje uživo;
- sudjelovanje u lutrijskim igrama izrijekom je dopušteno samo punoljetnima;
- u kladionicama i automat klubovima uvedena je obvezna identifikacija igrača.
U Registar isključenih igrača, u koji se ljudi mogu sami upisati, u prvoj se godini prijavilo više od 11.000 osoba. Angelina očekuje da će se učinci tih promjena pokazati za pet do šest godina.
Mladi sve bolje prepoznaju da su objave influensera često plaćene, no sposobnost kritičkog prepoznavanja oglašavanja razvija se tijekom cijele adolescencije. Nizozemska istraživanja pokazuju da tinejdžeri sponzorstva influensera kojima vjeruju prihvaćaju kao normalan način zarade. Prema njima se odnose s razumijevanjem, a ne kritički, često uvjereni da im influenser ne bi preporučio nešto u što sam ne vjeruje. Takav odnos nalikuje prijateljstvu, a zapravo je jednostran; struka ga naziva parasocijalnim.
Za kraj, Angelina roditeljima poručuje da se zanimaju za ono što djeca gledaju i da s njima razgovaraju o novcu, riziku i reklamama. Važno je to činiti bez osuđivanja i moraliziranja, sa znatiželjom, kako bi im se dijete u nevolji moglo povjeriti. Mladima savjetuje da se uvijek zapitaju tko zarađuje na sadržaju koji gledaju i da zapamte da dugoročno „kuća uvijek pobjeđuje”. Onima koji se muče ili brinu za prijatelja poručuje da nisu sami.
Pomoć je dostupna kod roditelja, školskog socijalnog pedagoga ili psihologa te u programima i dnevnim bolnicama, a prvi je korak reći nekome. Najvažnije je, kaže, priznati da problem postoji i razumjeti „da se nemamo čega sramiti i da se svakome moglo dogoditi”.
