Pragmini stručnjaci ističu: umjesto recepata, roditeljima trebaju smjernice i podrška u odgoju!
U online evaluacijskom ispitivanju kojeg su ispunjavali roditelji i stručnjaci nakon sudjelovanja na jednom od naših predavanja, pitali smo sudionike što misle, zašto roditelji nisu sigurni u postavljanju granica.
Njihovi odgovori odnosili su se na nedovoljnu educiranost roditelja („Nisu dovoljno kompetentni“, „Ne znaju reagirati adekvatno u određenim situacijama“), traženje rješenja na internetu koja su često zbunjujuća, kontradiktorna ili neprovjerena/nestručna („Zbog previše kontradiktornih savjeta koja čuju ili pročitaju, a nisu provjereni“, „Previše koriste internet i tamo traže odgovore“), nepostojanje osobnih granica i nedosljednost roditelja („Nisu ni svoje granice postavili“, „Ne znaju ih ni sebi postaviti“, „Nisu jaki“, „Nisu dosljedni“), straha od reakcija djece i „slabost“ na vlastito dijete, odnosno strah da će ga povrijediti („Misle da ih kažnjavaju kad ih ograniče“, „Jer se boje reakcije djece“, „Ne žele povrijediti osjećaje djeteta ili mu se zamjeriti“), umora i nedostatka vremena roditelja („Umorni, idu linijom manjeg otpora „Nemaju volje nositi se s otporom, iscrpljenost“) ili kombinaciju više čimbenika.
Roditelji nisu sigurni kako postaviti granice djeci jer…
… Nemaju dovoljno saznanja koliko je to važno za djecu i koliko djeca vole granice i rutinu zbog osjećaja sigurnosti.
… Nemaju dovoljno informacija o kvalitetnom odgoju, te previše ‘googlaju’ i truju glave s glupostima što im dodatno radi pomutnju u odluci.
… Nisu ni svoje granice postavili.
… Nisu dosljedni.
… ,Slabost’ na vlastito dijete.
… Većina roditelja se boji da ih djeca više neće voljeti ako postave granice.
… Ne žele povrijediti osjećaje djece, stoga im ugađaju u svemu i time rade veliku grešku koju je kasnije teže ‘ispraviti’.
… Nemaju volje nositi se s otporom, iscrpljenost…
… Roditelji nisu uvijek raspoloženi za postavljanje granica, a još češće za kontrolu postavljenih!
… Premalo vremena su sa svojom djecom, a i kad jesu pitanje je kako provode to vrijeme zajedno.
Znamo kako je za dijete važno da u svojim roditeljskim postupcima i odnosu s djetetom tražimo ravnotežu između discipliniranja i pružanja dovoljne doze roditeljske topline i pozitivnog vrednovanja.
Prava je roditeljska mudrost pronaći tu ravnotežu u prakticiranju svog pristupa odgoju – nju mora roditelj pronaći sam, u konkretnoj svakodnevici, uz kvalitetne i provjerene smjernice koje može dobiti od stručnjaka (jer, kako se često kaže „ne postoji škola za roditelje“).
Kao i gotovo sve u životu, kada je nešto izvan ravnoteže, kada nečeg ima previše ili premalo, tada nastaju problemi. Čini se da nas je pobuna protiv autoritarnog (grubog, odviše strogog i zahtjevnog) autoriteta dovela do toga da izrazit naglasak stavljamo na iskazivanje topline, empatije, nježnosti.
Pozornost na emocionalni odgoj kod djece jest područje o kojem se tek od nedavna govori i ono je izrazito važno, kao i dječja prava. Veliki broj stručnjaka se posebno usmjerio na poticanje roditelja na primjenu pozitivnih ponašanja prema djeci i pažnju na njihova prava, međutim kao da se putem izgubio diskurs o drugoj dimenziji roditeljstva – disciplini.
Stoga se danas, kada primjećujemo da se fenomen „helikopter“ roditeljstva (izrazito zaštitnički roditelji koji stalno upravljaju dječjim životom i stalno su „oko“ njega) potencira i pretvara u „dron“ roditeljstvo (imaju karakteristike „helikopter“ roditelja, ali upravljaju djetetovim životom i iz daljine), sve više upozorava na permisivni odgoj kao izrazito štetan za dijete. S permisivnim pristupom se kombinira i povremeni „odsutni“ roditelj zahvaljujući sve intenzivnijem provođenju vremena pred nekim ekranom, osobito pametnim telefonom. Značajna je informacija da određeni IT i marketinški stručnjaci, poput autora funkcija poput „like“ gumba, sami su upali u vlastite marketinške izume te povremeno zanemarivali svoju djecu kako bi komunicirali i pratili novosti na društvenim mrežama (pogledati dokumentarni film The Social Dilemma). Takva kombinacija roditeljstva predstavlja ozbiljan rizik za obitelj, tu osnovnu jedinicu društva.
U jednom drugom evaluacijskom ispitivanju, sudionici su (također roditelji i stručnjaci, većinom odgojitelji, N=208), odgovarali najprije na pitanje kako procjenjuju roditelje u svojoj sredini, po pitanju strogoće, popustljivosti, pozitivnog autoriteta, nezainteresiranosti i bliskosti s djecom, a zatim kako procjenjuju sebe kao roditelja. Sudionici su sebe procijenili „pozitivnije“, odnosno više prema idealu odgojne ravnoteže: strožima i više pozitivnim autoritetom u odnosu na to kako doživljavaju roditelje u svojoj sredini te sukladno tome, druge su roditelje ocijenili više popustljivima, nezainteresiranima i bliskima djeci u odnosu na to kako sebe doživljavaju u ovim dimenzijama.
U svome radu Pragmini stručnjaci često dobivaju pitanje roditelja „kako djeci postaviti granice?“, „kako disciplinirati djecu?“. Roditelji, svjesni rizika previše permisivnog i previše autoritarnog roditeljstva, traže odgovore kako disciplinirati na adekvatan način, na način da ne traumatiziraju djecu, a opet da steknu njihovu poslušnost. Često traže konkretne primjere, s konkretnim odgovorima i receptom kako postupiti u datoj situaciji. Ono što vidimo kao problem je kada traže recept, umjesto smjernicu. Koja je razlika?
Kada tražimo recepte u odgoju, preskačemo bitnu komponentu našeg temperamenta, karaktera, naše i djetetove osobne povijesti, odnosa s djetetom i – vrlo važan element – konteksta u kojem se neka situacija odvija.
Na primjer, nije isto poslati u time-out ili kutak za smirenje dijete koje je napalo drugo dijete kada je to učinilo isključivo u želji da posjeduje neku igračku ili “iz čista mira“ jer na taj način iskazuje svoj bijes radi rastave roditelja u vrtićkoj, neutralnoj okolini. U prvome će slučaju posljedica koju smo primijenili za njegovo ponašanje imati učinak učenja da određena ponašanja ne dozvoljavamo (naravno uz pojašnjenje djetetu zašto je bilo na „hlađenju“), dok je u drugome slučaju važno, uz primijenjenu posljedicu, provjeriti je li potrebno zadovoljiti i neke druge potrebe djeteta: pružiti mu toplinu i sigurnost u okviru naših mogućnosti, dati veću pozornost osjećajima djeteta, dozvoliti mu da ih iskaže na prihvatljiv način; dati mu više prilika za pozitivnu potvrdu (kroz dodjelu nekih zadataka za koje će se osjećati ponosnim kada ih obavi); vidjeti treba li djetetu dodatna podrška i rad psihologa, socijalne službe te razgovor s roditeljima koji je nužan i da bi vrtićko osoblje znalo zbog čega se dijete ponaša agresivno.
Suprotno od recepata, smjernice nam daju određeni okvir unutar kojeg možemo prilagođavati naše postupke ovisno o svim prethodno navedenim komponentama. Kada govorimo o granicama i discipliniranju djece, postoje provjerene metode koje nam pomažu u postizanju poželjnog ponašanja i suradnje djece.
Pri korištenju članka, molimo koristite:
Pragma (2024). „Kako djeci postaviti granice?“ (I). Pragma: Zagreb. Dostupno na: https://www.udruga-pragma.hr/kako-djeci-postaviti-granice-i/
Objavljeno 2. 7. 2024. godine
Programske aktivnosti programa „Podrška obitelji u zajednici” udruge Pragma provode se uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva i Ministarstva demografije i useljeništva. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Udruge i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta ministarstava.
Necessary cookies are absolutely essential for the website to function properly. This category only includes cookies that ensures basic functionalities and security features of the website. These cookies do not store any personal information.
Any cookies that may not be particularly necessary for the website to function and is used specifically to collect user personal data via analytics, ads, other embedded contents are termed as non-necessary cookies. It is mandatory to procure user consent prior to running these cookies on your website.