Izravno pitati mladu osobu razmišlja li o suicidu ne povećava rizik, a može otvoriti put do pomoći. To je jedna od ključnih poruka predavanja „Od prepoznavanja do postupanja“, održanog 30. rujna 2026. u Domu učenika srednjih škola Antun Gustav Matoš u Zagrebu.
„Kad kažemo depresija, koja je prva slika koja vam padne na pamet?“ – tim je pitanjem predavačica Mirjana Soljačić, mag. psihologije i savjetnica u Pragmi, otvorila susret s odgajateljima i stručnim suradnicima Doma. Pitanje zvuči jednostavno, no odgovor nije jer kod mladih depresija često ne izgleda kao tuga. Kod adolescenata depresija se često pokazuje kao razdražljivost, povlačenje iz društva, stalni umor, promjene sna i apetita ili nagli pad u školi. Od prolazne tuge razlikuju je trajanje dulje od dva tjedna i to koliko ometa školu, prijateljstva i obiteljski život. Povod, poput prekida veze, ne isključuje depresiju. Odgajatelji učenike vide navečer, za stolom i u zajedničkim prostorima, gdje se promjene u snu, apetitu i raspoloženju najlakše primijete. Zato je prepoznavanje znakova na predavanju opisano kao „jedinstvena prednost“ učeničkog doma. Uloga odgajatelja pritom je jasna: prepoznati i proslijediti stručnoj službi, a ne sami procjenjivati rizik.
Jedan od najupornijih mitova jest da razgovor o suicidu nekome „daje ideju“. Istraživanja pokazuju suprotno: izravno i brižno pitanje ne povećava rizik, a mladoj osobi u krizi može donijeti olakšanje. Drugi mit kaže da oni koji govore o suicidu „samo traže pažnju“, a svaku takvu izjavu treba shvatiti ozbiljno. Istodobno, ne progovore svi, pa odrasli ne trebaju čekati da mlada osoba sama započne razgovor.
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, suicid je u svijetu treći vodeći uzrok smrti mladih u dobi od 15 do 29 godina. No suicid se može spriječiti, a pravodobna reakcija odraslih jedna je od važnih karika. Samoozljeđivanje nije isto što i pokušaj suicida, ali uvijek je znak ozbiljne emocionalne nevolje i povećava kasniji rizik. Zaslužuje smirenu reakciju bez osude i uključivanje stručne službe. Mladoj osobi ne obećava se apsolutna tajnost, nego joj se objasni tko će i zašto biti obaviješten. Za razgovor treba odabrati mirno mjesto i dovoljno vremena, slušati bez umanjivanja i moraliziranja te ostati smiren. Rečenice poput „pa imaš toliko razloga za život“ ili „drugima je još teže“ u krizi ne pomažu jer osoba u tom trenutku ne vidi izlaz. Pomažu pažnja, prihvaćanje i jasan put do stručne pomoći.
Sudionici su prošli pet slojeva djelovanja: prepoznavanje znakova, razgovor, sigurnost okoline, poznavanje protokola ustanove i podršku zajednici nakon kriznog događaja. Ograničavanje pristupa sredstvima kojima bi se osoba mogla ozlijediti, u trenutku krize, jedna je od mjera s najsnažnijim dokazima u prevenciji suicida. Protokol mora biti poznat unaprijed, a ne improviziran kad kriza već nastupi.
Predavanje je završilo pitanjem koje svaki odgajatelj može ponijeti na posao: „što već radim da me učenici dožive kao sigurnu i dostupnu odraslu osobu kojoj se mogu obratiti kad im je teško?“. Podržavajući odnosi i osjećaj pripadnosti važni su zaštitni čimbenici za mlade.
Predavanje je dio programa „Podrška mladima u zajednici – razvoj socijalnih usluga usmjerenih mladima“ udruge Pragma, koji se provodi u partnerstvu s Domom učenika srednjih škola Antun Gustav Matoš. Zahvaljujemo odgajateljima i stručnoj službi Doma na sudjelovanju.
Ako je vama ili nekome bliskom teško ili je u neposrednoj opasnosti za život, nazovite 112 ili 194. Također, za pomoć se možete obratiti i na telefon za krizna stanja i prevenciju suicida KBC-a Zagreb: 01 2376 335 (0 -24 sata)
Programske aktivnosti programa „Podrška mladima u zajednici – razvoj socijalnih usluga usmjerenih mladima“ udruge Pragma provode se uz financijsku potporu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj ove objave u isključivoj je odgovornosti Udruge i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati odrazom stajališta Ministarstva.
