Svi smo se našli u situaciji da nakon ručka posegnemo za „nečim slatkim“, iako možda nismo gladni; kada gledamo film posegnemo za vrećicom čipsa – kao da nas nešto tjera da otvorimo ormarić ili frižider, a to „nešto“ često nije želudac. Neka naša ponašanja vezana za hranu kao da su postala automatizirana, postali su rituali koje mozak prepoznaje kao rutinu, a ne nužno kao svjesnu odluku.

Hranu jedemo iz brojnih razloga koji nemaju nužno veze s fiziološkom gladi. To je zato što se ne radi samo o fiziološkoj i stvarnoj potrebi organizma, nego i o ljudskoj biologiji, emocijama, društvenim odnosima, ali i identitetu i kulturi, što je normalno i ljudski. Iako joj je osnovna svrha održavanje života, hranu povezujemo s pozitivnim i ugodnim iskustvima, a zajednički obroci mogu jačati odnose i osjećaj pripadnosti pa kao da na neki način diktira i društvenu dinamiku. Veliki broj važnih poslovnih odluka događa se upravo na poslovnim ručkovima, članovi obitelji se okupljaju na obiteljskim ručkovima, veselimo se i družimo uz hranu za različite prigode.

Hrana ima i svoju kulturološku važnost pa se tako za Badnjak i Veliki petak jede bakalar ili neka druga riba, torta je neizostavni dio proslave rođendana, kao i roštilj za praznik rada, a kuhana šunka, jaja i mladi luk uskrsnjeg doručka.

Razlikujemo dvije vrste gladi: homeostatska i hedonistička. Homeostatska glad se javlja kada tijelu stvarno nedostaje energije, i kada hormoni šalju mozgu signal da je vrijeme za jelo. Hedonistička glad se, s druge strane, pokreće zbog želje za užitkom, a ne zbog potrebe, te upravo ona stoji iza većine obroka potaknutih različitim emocionalnim stanjima.

Ljudska sklonost prema hrani koja sadrži visoke količine šećera, masti i soli nije slučajna. Takva hrana aktivira dopaminski centar nagrađivanja u mozgu koji se aktivira kada osoba osjeća ugodu, zadovoljstvo i nagradu za neko ponašanje, ali i koji se aktivira kod bilo koje druge vrsti ovisnosti. Kada osoba jede takve namirnice, mozak reagira pojačanim lučenjem dopamina. S vremenom, centri u mozgu koji upravljaju nagradom zahtijevaju sve veće količine te hrane kako bi se održalo isto raspoloženje i hormonska ravnoteža pa onda možemo govoriti i o svojevrsnom obliku „ovisnosti o hrani“. Točnije, osoba koristi određenu vrstu hrane kao izvor zadovoljstva i užitka, što dovodi do njihove pretjerane konzumacije jer se stvara još veća potreba za daljnjim jedenjem, neovisno o tome je li gladna, što može dovesti do ozbiljnih zdravstvenih problema.

Hrana tako postaje sredstvo za postizanje ugodnih osjećaja, a mozak s vremenom počinje tražiti sve veće količine kako bi održao taj osjećaj zadovoljstva. Kada u tu jednadžbu dodamo stres, tjeskobu, tugu, usamljenost ili dosadu, hrana može vrlo brzo i jednostavno postati način samoumirivanja, kao odgovor na vlastita unutarnja emocionalna stanja, a ne nužno na fiziološku glad, što dodatno održava problem i održava začarani krug ovisnosti. U prilog tome dodatno ide i činjenica da stres izaziva porast razine kortizola, hormona koji potiče osjećaj gladi (pogotovo za visokokaloričnom hranom). Dakle, ne radi se samo o emocionalnim čimbenicima, već i o hormonalnim promjenama koji stoje u pozadini.

Kako onda možemo razlikovati stvarnu glad od one emocionalne? Fiziološka glad dolazi postupno, može se zadovoljiti bilo kojom hranom i nestaje nakon jela. Emocionalna glad, s druge strane, pojavljuje se naglo, obično je usmjerena na specifičnu vrstu hrane te ne mora nužno prestati nakon što pojedemo. Upravo je prepoznavanje te razlike ključan i prvi korak prema svjesnijem odnosu prema hrani.

Ovisnost o hrani ne razvija se preko noći. Ona se tiho uvlači u svakodnevicu, upravo u onim trenucima umora, tjeskobe, dosade ili tuge. Tada, kao da postaje utočište i način nošenja s unutarnjom napetosti.

Ipak, često ono što kratkotrajno pruža olakšanje, dugoročno stvara osjećaj zarobljenosti i krivnje. Dobra vijest je da iz tog kruga može izaći, a promjena je moguća onda kada osvijestimo zašto nešto činimo. Pritom je važno razvijati osjećaj suosjećajnosti prema sebi naspram osude. Pa tako umjesto pitanja: „Zašto sam to opet učinio/la?“, korisnije je zapitati se: „Što mi je to u tom trenutku trebalo, a nisam dobio/la“, a umjesto automatske reakcije posezanja za hranom, uvesti mali trenutak refleksije o tome što nam sada stvarno treba.

U tome nam može pomoći vođenje dnevnika hranjenja i emocija, kako bi prepoznali obrasce. Možemo se zapitati: Kada najčešće posežem za hranom? Jesam li stvarno gladan/na ili se radi o nečem drugom? Ako nije glad, što to pokušavam zadovoljiti ili umiriti hranom? Koja je hrana koja mi donosi utjehu? Što trenutačno osjećam? Koju emociju bih sada trebao/la prepoznati i dopustiti se da je osjetim? Što mi je potrebno u ovom trenutku, osim hrane? U kojim situacijama najčešće posežem za hranom bez gladi? Postoji li određeno doba dana,  mjesto ili emocija koja pokreće to ponašanje? Što se obično dogodi neposredno prije nego što osjetim želju za hranom iz utjehe? Kako se osjećam nakon što jedem? Što mogu napraviti onda kada osjetim potrebu za prejedanjem, osim da posegnem za hranom? Koje su aktivnosti ili osobe koje mi pomažu da se osjećam bolje?

Osobe koje posežu ovakvim obrascima hranjenja, često mogu imati duboko ukorijenjen osjećaj srama ili neuspjeha. Ali, ljudi uče i griješe, u određenoj fazi života možda nisu znali drugačije, ali ljudi imaju i kapacitet za promjenu, ako su za nju spremni.

U tome, od velike pomoći mogu biti tjelesna aktivnost, razgovor s bliskom osobom, uvođenje malih rituala smirivanja, ali i traženje stručne pomoći, pogotovo ako osoba uvidi da se ne može sama nositi s nužnim promjenama. Pritom cilj nije postići savršenstvo, nego postići ravnotežu – da osoba ponovno osjeti da ima izbor, a ne da hrana upravlja njome i konačno, da se ne radi samo o promjeni prehrane nego o promjeni odnosa prema sebi.

* Programske aktivnosti programa „Pomak” udruge Pragma provode se uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Udruge i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta Ministarstva zdravstva.