Što možemo učiniti kako bismo povećali školski uspjeh djece i mladih?

Budući da učenici gotovo podjednako mnogo vremena provode sa svojim nastavnicima u školi, kao s roditeljima kod kuće, za očekivati je kako će odnos s nastavnicima uvelike utjecati na različite emocije kod učenika. Ocjene nisu jedini ishod učenja i obrazovanja – emocije su ništa manje važna posljedica odnosa između onih koji poučavaju i onih koji uče. U tom smislu razlikujemo tzv. pozitivne emocionalne ishode u akademskom okruženju: uživanje, interes, nada, ponos, olakšanje, radost; ali i negativne emocionalne ishode: tjeskobu, depresiju, sram, ljutnju, brigu, dosadu, bespomoćnost, strah, očaj, krivnju, zavist.

Najvažniji dio toga odnosa je percipirana podrška od strane nastavnika – kako se oni ponašaju u situacijama kada je učenicima potreban kognitivni poticaj, ohrabrenje, pomoć u učenju i slično. To uključuje podržavanje autonomije učenika i njegovo poštivanje, održavanje strukture s jasnim pravilima i očekivanjima te predanost i afektivnost nastavnika, njegovo razumijevanje i shvaćanje uloge koju imaju u životima svojih učenika.

Što sve utječe na povezanost podrške nastavnika i emocija kod učenika?

Dob učenika može biti važan faktor. Već je otprije poznato kako je privrženost školi veća kod učenika nižih razreda osnovne škole. Čini se kako je podrška nastavnika u srednjoj školi više povezana s negativnim emocijama kod učenika. Drugim riječima, možda nastavnici neće toliko utjecati na to da učenici srednje škole doživljavaju pozitivne emocije, ali je posve suprotno kada su u pitanju negativne emocije. Takav zaključak možemo sagledati u okviru šire razvojne teorije i pojave apstraktnog mišljenja, osjetljivost i svadljivosti koja može biti karakteristična tijekom adolescencije. Pozitivne emocije uslijed podrške nastavnika izraženija su na populaciji studenata, dakle nakon tog perioda. Isto tako, čini se kako djevojke u prosjeku dobivaju više podrške od strane nastavnika, što treba oprezno tumačiti. Djevojke su sklonije verbalno iskazivati strahove i sumnje u izvedbu, što može biti dio objašnjenja. Usto, puno im je važniji akademski uspjeh. Kultura također igra značajnu ulogu: na zapadu je visoka podrška više povezana s pozitivnim emocijama, dok je na istoku dobar prediktor izostajanja negativnih emocija.

Djeca iz institucionalne skrbi posebno su ranjiva skupina kada je u pitanju školski neuspjeh.

Dovoljno je istaknuti kako se u takvom smještaju nalaze uglavnom zbog zlostavljanja i zanemarivanja od strane bioloških roditelja, i jasno je zašto je tome tako. Takva djeca u riziku su od razvoja čitavog niza ponašajnih i emocionalnih problema, i teško se uklapaju u školski kontekst. Zanemarivanje može trajno narušiti čak i kognitivne sposobnosti djece, a neuspjeh u vidu slabih ocjena narušava njihovo ionako nisko samopouzdanje i tjera ih da se ostvare u drugim područjima te tako dobiju pažnju – najčešće kroz nepoželjno ponašanje, kršenje discipline, neposluh, markiranje, delikvenciju i slično. Problemi te djece i mladih ne završavaju s dovršetkom formalnog obrazovanja, nego se prenose i na njihov profesionalni razvoj, formiranje identiteta i sve ostalo što uključuje tranzicija u odraslu dobu.

Kako bi im na tome putu šanse za uspjeh bile što veće, potrebno je osvijestiti njihove specifične potrebe u obrazovnom kontekstu – možda imaju intelektualnih teškoća, ili ne poznaju jezik, možda su im narušene socijalne i vještine samozbrinjavanja. Možda težina emocionalnih trauma narušava mogućnost da se posvete učenju i u njemu istinski uživaju. Koji god bio ”problem”, jedno od mogućih rješenja svakako je individualni pristup takvim učenicima i obavezna suradnja među sektorima.

Djeca koja su izdvojena iz obitelji moraju se prilagoditi novom smještaju, novoj školi, a možda čak i udomiteljskoj obitelji, što im narušava osjećaj sigurnosti. Neka istraživanja pokazuju kako je navedeno povezano s njihovom sklonosti da redovito pišu domaće zadaće, s motivacijom za učenje, redovitim pohađanjem nastave, iskazivanjem poštovanja prema nastavnicima, dobrim ponašanjem u školskoj okolini, s općenito prilagodbom i uživanjem u učenju.

Najviše su ranjiva djeca s intelektualnim teškoćama, koja su ujedno i češće žrtve fizičkog (vršnjačkog) ili seksualnog nasilja. S prilagodbom na školu i akademskim uspjehom takve djece značajno su povezane varijable dobi, spola te klinički simptomi eksternaliziranih i internaliziranih poremećaja. Djevojčice i mlađa djeca u prosjeku se bolje prilagođavaju, a između ostalog i zbog toga postižu bolji uspjeh. Najteže ipak prolaze djeca koja pokazuju probleme u ponašanju, poput prkošenja i smetnji s pažnjom, agresivna i neprilagodljiva djeca. Možda iz razloga što je za dobar uspjeh u školi jednako važno uklopiti se i surađivati ili jer djeca s internalnim smetnjama pate sama i u tišini, manje izazivaju negativne reakcije iz okoline pa je vjerojatnije da će dobiti potrebnu pomoć.

Obrazovanje je ključno za socijalnu uključenost.

Vještine koje se iz bilo kojeg razloga ne uspiju steći unutar obitelji, jedino obrazovni sustav može barem djelomično nadoknaditi i od te odgojne funkcije ne trebamo bježati. Tržište zahtijeva kvalificiranu radnu snagu, koju stvaraju obitelji i škola. Obrazovanje, zaposlenje i prihodi glavni su izvori nejednakosti u društvu danas. Najteže je učenicima koji su uslijed svih okolnosti odustali od svoga obrazovanja, jer su posljedice dovoljno teške, a često se u isto vrijeme bore i sa zdravstvenim te emocionalnim problemima.

Začarani krug nevolje za djecu izvan roditeljske skrbi ne mogu prekinuti sama djeca, niti su za svoje nepovoljne startne pozicije osobno odgovorna i svako socijalno osjetljivo društvo mora to prepoznati i djelovati u smjeru tog zaključka.

Članak je nastao unutar programa “Podrška mladima u zajednici – razvoj socijalnih usluga usmjerenih mladima (Četvrta faza)“ koji se provodi uz financijsku potporu Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Pragme i ne može se smatrati stavom Ministarstva.

Literatura:

Gonzales-Garcia, C., Lazaro-Visa, S., Santos, I., del Valle, J. F., i Bravo, A. (2017). School Functioning of a Particularly Vulnerable Group: Children and Young People in Residential Child Care. Frontiers in Psychology, 8, 1116, str. 100-111. doi: 10.3389/fpsyg.2017.01116.

Lei, H., Cui, Y. i Chiu, M. M. (2018). The Relationship between Teacher Support and Students’ Academic Emotions: A Meta-Analysis. Frontiers in Psychology, 8, 2288, str. 8-19. doi: 10.3389/fpsyg.2017.02288.