Roditelji koji dolaze u Pragmu često su u potrazi za stručnim savjetima za lakše “preživljavanje” adolescencije, usmjerenih razvoju vlastite, ali i emocionalne inteligencije svoje djece, koja dokazano pomaže u prevladavanju brojnih izazova koje susreću u adolescenciji i zato donosimo nekoliko savjeta:
- Slobodno govorite o osjećajima, o onim teškim i onim ugodnim, ali samo kada uočite da su vaši adolescenti na to spremni (bez pritiska).
Prvi korak emocionalne inteligencije je upoznavanje vlastitih osjećaja (što se naziva emocionalnom pismenošću), a to znači prepoznati ono što osjećamo u određenoj situaciji, znati to imenovati i izraziti. Ponekad se događa da mladi iznova moraju učiti o svojim osjećajima jer su oni u adolescenciji kompleksniji od onih u djetinjstvu (poput zaljubljenosti). Dobro je ako si mladi i (njihovi roditelji) mogu dozvoliti da osjete težinu boli, samoće, ljepotu entuzijazma, uzvišenosti i ganuća, buru bijesa i ljutnje te da ih mogu izraziti u sigurnom okruženju, ali i da upoznaju koje posljedice mogu imati njihova ponašanja ako ona proizlaze direktno iz emocija bez uplitanja razuma. Ako roditelji govore o svojim osjećajima, daju do znanja da razumiju kako se njihovo dijete osjeća (ljuto jer je u kazni, tužno jer se posvađalo s prijateljem…), dijete će osjetiti da ga oni razumiju, da se i oni ponekad osjećaju loše i da je to u redu. Posebno ako im roditelji dozvoljavaju osjećati negativne osjećaje, ali ne i djelovati iz njih, mladi će se osloboditi krivnje ili osjećaja neadekvatnosti zbog same činjenice da imaju određene osjećaje (bijes, ljutnja, srdžba, strah, antipatija…). Naučit će da su ponašanja ta koja se sankcioniraju, ne osoba.
- Učite mlade (i kroz vlastiti primjer) upravljati svojim emocijama.
To je vještina, mogli bismo reći, koja se uči čitav život. Mladima je potrebno dati do znanja da oni ne samo da mogu kontrolirati svoje ponašanje već da mogu donekle utjecati i na svoje osjećaje – plakanjem, brojanjem do 10 ili 100, unutarnjim dijalogom, odlaskom na svježi zrak, hodanjem, disanjem… Sve su to tehnike koje mogu pomoći smiriti previše burne emocije i dozvoliti razumu da uspostavi kontrolu nad nama. Pritom, odrasli više razmišljaju o tome kako mlade obuzdati da ne reagiraju impulzivno, agresivno, a manje o tome kako spriječiti jednako opasno potiskivanje osjećaja u kojem vreba opasnost razvoja raznih psihosomatskih bolesti. Do osjećaja povučenih, samozatajnih adolescenata je teže doprijeti i potrebno je puno vremena i ulaganja kako bi si i oni “dozvolili” izraziti što osjećaju.
- Posebno je važna osobina i vještina emocionalno zrele osobe moći ostati motiviran, optimističan, imati nadu i kada ona osjeća da joj nešto ne polazi za rukom, kada nailazi na neuspjeh i probleme.
U literaturi možemo naći podatak da je jedan od važnijih zadataka roditelja djeci prenijeti nadu i optimizam. Djeca koja su sputavana od strane svojih roditelja, djeca pesimističnih roditelja, opterećenih roditelja koji nemaju vremena za razonodu, igru, naučit će da je život patnja. Suprotno tome, djeca roditelja koji svoju djecu žele zaštiti od bilo koje vrste patnje i boli, jako će teško podnositi frustraciju, bol, teško će odgađati svoje potrebe, sve će htjeti sada i odmah i bit će nesretni i ljuti ako im se to ne omogući. Djeci je važno da se postupno privikavaju na frustraciju i na odgodu nekog zadovoljstva (npr. “kada pospremiš svoju sobu/kada napišeš zadaću, možeš se igrati”, “kada pojedeš večeru, možeš pojesti kolač”) da bi kasnije bili spremni na veće izazove. U razvoju optimizma, nade, jako je važan humor u obitelji, spremnost na “zafrkanciju”, zbijanje dobrih šala i viceva te povremena obiteljska slavlja, čak i ona bezazlena. Kroz humor i slavlje, djeca uče kako život ne treba shvaćati pretjerano ozbiljno, kako su “male stvari” ustvari jako važne te kako su i oni važni, bilo da im njihova obitelj pridaje na važnosti na individualnoj razini (slavlje rođendana, mature…) ili pridaje na važnosti cjelokupnom obiteljskom zajedništvu u obiteljskim uspjesima i važnim obiteljskim događajima, obljetnicama… Dijete koje dobije “pravu mjeru” frustracije i optimizma, bit će spremno slijediti svoje snove, svoja nadanja i ciljeve, čak i kada će to biti teško.
- Učiti i osvještavati vlastite osjećaje, pomaže prepoznavati i tuđe osjećaje, što je početak empatije.
Empatija je element najvišeg stupnja emocionalne zrelosti. Empatija je i emocionalna i socijalna vještina koja nam pomaže u razvoju ostalih socijalnih vještina: prepoznati kako ćemo reagirati u nekoj situaciji, znati se zauzeti za sebe na način da ne povrijedimo druge, znati s drugima pregovarati, raditi u timu itd. Empatija je temelj općeprihvaćenih humanih vrijednosti jer podrazumijeva uvažavanje, prihvaćanje, želju za pomoći drugima. Roditelji i odrasli o potrebi za suosjećanjem mogu govoriti s mladima, ali pritom najviše govori njihovo ponašanje. Spremnost na sudjelovanje u životu zajednice, humanitarnoj akciji, aktivno građanstvo, informiranje o događajima u svijetu, može djecu potaknuti na razmišljanje o drugima i zainteresirati ih i za njihove živote. Nasuprot sklonosti ogovaranja tuđeg ponašanja, udaljavanja od ljudi kojima “nikad ne možeš vjerovati”, odricanja od socijalnog života roditelja radi obiteljskih obaveza koji može djecu zakinuti za bogatstvo stvarnog i punog suživota s drugima.
Članak je nastao kao dio projekta koji se provodi uz potporu Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Ministarstva znanosti i obrazovanja i Grada Zagreba.
