U današnjem svijetu, a posebice među mladima, vidimo da je lajk postao nova valuta vrijednosti, kao da svoje samopoštovanje dijelom oblikujemo brojkama na ekranu – srcima, reakcijama, pregledima, pratiteljima, angažmanom, analitikom… I premda možda na nekoj razini znamo da jedan lajk ne može definirati našu vrijednost, mozak ga ipak doživljava kao nagradu. Zašto?
Taj trenutačni osjećaj priznanja, kratka navala ugode kad vidimo da je netko lajkao našu objavu, aktivira isti neurobiološki mehanizam kao i kod drugih oblika ovisničkog ponašanja: dopaminski sustav nagrađivanja, koji se aktivira kada osoba osjeća ugodu i zadovoljstvo. U tom trenutku osjećamo potvrdu: vrijedim, viđen/a sam, pripadam.
Osim što donosi osjećaj zadovoljstva, dopamin potiče i očekivanje nagrade, stvarajući pritom ciklus iščekivanja, provjeravanja, i opet nagrađivanja. Zato instinktivno posežemo za mobitelom, čak i kad ne želimo. Mozak traži novi podražaj, novu dozu dopamina. Ne znamo kada će doći ta nagrada pa stalno provjeravamo, što je sličan obrazac koji se javlja kod npr. kockanja. Na duže staze, mozak se prilagođava tim stalnim dopaminskim podražajima, prag zadovoljstva raste, a onda prirodni izvori ugode poput šetnje, razgovora, tišine kao da postanu nedovoljni i nastupa unutarnja praznina, koju mnogi pritom osjećaju, a rijetko o njoj govore.
Brojna istraživanja potvrđuju da je usamljenost jedan od ključnih čimbenika povezanih s razvojem ovisnosti o internetu i društvenim mrežama. Osobe koje se osjećaju usamljeno često se okreću digitalnom svijetu u potrazi za blizinom, pripadanjem ili potvrdom koju ne uspijevaju pronaći u stvarnim odnosima. Međutim, interakcije putem ekrana rijetko kad uspiju zadovoljiti potrebu za autentičnim kontaktom, toplinom i razumijevanjem, pa se onda samim time, osjećaj praznine i usamljenosti dugoročno produbljuje.
Na društvenim mrežama svi smo urednici vlastitog života. Objavljujemo najbolje trenutke, filtrirane slike, pažljivo odabrane misli. No, ono što gledamo kod drugih nije realnost već njena idealiziranaverzija, a naš mozak ne zna uvijek svjesno napraviti razliku među njima. Pa tako, svaka usporedba („ona je sretnija“, „on izgleda bolje“, „oni žive bolji život“) može aktivirati osjećaj manjka i prijetnje našem identitetu, jačati perfekcionizam, hraniti onog našeg unutarnjeg kritičara koji nas uvjerava da sve radimo krivo i loše i da nismo dovoljno dobri. To osobito možemo vidjeti kod adolescenata, iako ni odrasli nisu imuni. I tako se stvara paradoks – što više pažnje pridajemo slici o sebi „van“, to se više udaljavamo od sebe. Zamislimo to kao vožnju u lunaparku – iako možda lajk nakratko priguši sumnju i utiša glas da nismo dovoljno dobri, čim dopaminski učinak nestane, osjećaj nedostatnosti opet jača. Ako isključivo tražimo stalnu validaciju i odobravanje izvana, kako ih onda možemo pronaći iznutra, kad je tražimo na skroz krivom mjestu?
Međutim, nije svako korištenje društvenih mreža ovisnost. Ključna razlika leži u motivaciji koja stoji iza tog korištenja i kontroli koju imamo nad vlastitim ponašanjem i s vremenom koje provodimo na njima. Naš mozak, koliko god bio naviknut na dopaminske podražaje, može ponovno naučiti osjećati mir bez njih. To ne znači da se moramo potpuno isključiti iz online svijeta, nego znači da u taj svijet svjesno uključujemo i postepeno vraćamo izbor u svoje ruke.
Ljudi su društvena bića, a potreba da budemo viđeni, prihvaćeni, voljeni, pripadamo, jedna je od naših temeljnih psiholoških potreba. Problem nastaje kada digitalna potvrda postane zamjena za stvarnu emocionalnu bliskost i postane jedini način da se osjećamo vrijedno. U tome nam, za početak, mogu pomoći mali koraci. Možemo, na primjer, započeti dan bez ekrana, barem prvih sat vremena. Umjesto da odmah po buđenju uronimo u tuđi svijet, možemo pokušati ostati u svom, možemo doručkovati i popiti jutarnju kavu bez ekrana, u tišini svog doma. Možemo probati svjesno odvojiti vrijeme za društvene mreže, možda izbrisati aplikacije s mobitela i koristiti ih preko računala u unaprijed određeno vrijeme. Možemo pokušati prepoznati kada na društvene mreže idemo iz navike i pokušati se u tom trenutku zaustaviti i preusmjeriti svoje ponašanje. Možemo odvojiti vrijeme za isključivo offline trenutke, otići u šetnju, biti u prirodi, razgovarati s drugom osobom bez mobitela u ruci i bez multitaskinga, možemo mobitele ostaviti u torbi za vrijeme druženja ili kave s drugima…
A možda najvažnije, svaki dan se možemo, i trebamo, podsjećati da smo dovoljno dobri, čak i kad nitko ne gleda. Oporavak od ovisnosti o virtualnoj validaciji počinje u trenutku kada odlučimo pogledati dublje: Tko sam kad nitko ne lajka? Tko sam ja bez publike, bez filtra, kad se zaslon ugasi, kad ne pokušavam ništa dokazati i kad ostanem sam/a sa svojim odrazom u ugašenom ekranu? Što bi o meni rekla osoba koja me voli, a ja to često zaboravim vidjeti? Kako razgovaram sam/a sa sobom kada pogriješim? Bi li iste riječi govorio/la prijatelju koji prolazi kroz isto? Što tražim na mreži, a što mi nedostaje u stvarnom životu? Što se u meni događa neposredno prije nego što posegnem za mobitelom ili otvorim društvene mreže? O čemu razmišljam, što radim? Što u trenutku kada objavljujem neki sadržaj želim dobiti ili potvrditi? Kako se osjećam dok čekam reakcije drugih na ono što sam objavio/la? Kada sam zadnji put osjetio/la istinsku radost koja nije ovisila o tuđem odobravanju? Što bi za mene značilo svjesno koristiti društvene mreže, kako bi to izgledalo? Kada se u offline životu osjećam ispunjeno? Kako bi izgledao moj dan bez društvenih mreža? Kada sam najviše u miru sa sobom? Što tada radim, gdje sam, s kim sam? Kako bi život izgledao kad bih zaista vjerovao/la da već jesam dovoljno dobar/a?
* Programske aktivnosti programa „Pomak” udruge Pragma provode se uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Udruge i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta Ministarstva zdravstva.
