Dok se prisjećamo i komemoriramo žrtvu koju su proživjeli stanovnici Vukovara i Škabrnje, trebamo biti svjesni činjenice da je utjecaj te žrtve i traume prisutan i nakon 32 godine kod već druge i treće generacije, djece i unuka naših veterana. I dok se naši branitelji i danas bore s vlastitim teškoćama koje je prouzrokovala ratna trauma, transgeneracijski prijenos traume i dinamika obitelji povezana s njome značajno narušava kvalitetu života i dijelu mlađe generacije.
Djeca u najranijoj dobi stvaraju sigurnu ili nesigurnu privrženost prema roditeljima. Privrženost (osjećaj jake emocionalne povezanosti, utjehe i sigurnosti s važnom osobom) je temelj razvoja zdrave osobnosti i psihičkog funkcioniranja koji će osobi omogućiti najprije dobru emocionalnu kompetentnost (dobru regulaciju osjećaja, uočavanje, razumijevanje, imenovanje i izražavanje osjećaja na adekvatan način), temelja za razvoj kvalitetnih odnosa, ali i preduvjeta obrazovnog i poslovnog uspjeha. Roditeljsko traumatsko iskustvu ima značajan utjecaj na odnos s djetetom. To se očituje kroz, primjerice, narušenu sposobnost roditelja (majke) u razvijanju privrženosti prema svojoj djeci, roditeljsko povlačenje iz odnosa s djetetom zbog depresije i drugih psihičkih smetnji, roditeljsko nasilje, alkoholizam i druge ovisnosti koje dovode do izrazito narušenog odnosa s djetetom i traumatizacija djece.
Istraživanja ukazuju kako učinak traume ne ovisi samo o prirodi i težini traumatskog incidenta, već, također, i o kulturološkom podrijetlu pojedinca o čemu se mora voditi briga pri oblikovanju politika usmjerenih braniteljima. S druge strane, neka istraživanja sugeriraju da uspješno suočavanje s traumatskim događajem može dovesti do pozitivnih ishoda. To je poznato kao posttraumatski rast i može značiti poboljšane odnose s drugima, otvorenost prema novim mogućnostima, veće poštivanje života, povećanje osobne snage i duhovnog razvoja ali je manje vjerojatno da će pojedinci koji se bore i s traumom i sa siromaštvom imati pristup resursima koji mogu olakšati uspješno suočavanje s traumatičnim događajem i dovesti do pozitivnih ishoda (Collins i sur. 2010).
Neka domaća istraživanja (uglavnom provedena na manjim uzorcima u okviru diplomskih radova) pokazuju kako djeca branitelja s PTSP-om (posttraumatskim stresnim poremećajem) imaju niže rezultate na mjerama emocionalne kompetentnosti, osobito u području emocionalne regulacije i kontrole, nesigurnu i anksioznu privrženost, prisustvo neadekvatnih odgojnih metoda i ponašanja roditelja te devijantno ponašanja djece branitelja u kombinaciji sa zloupotrebom sredstava ovisnosti, što ukazuje na mogući transgeneracijski prijenos traume.
Imamo nekoliko “ranjenih” generacija o kojima moramo voditi sustavnu briga kako bi se prekinuli negativni učinci rata. Nemojmo ih prepustiti samima sebi.
Korištena literatura:
- Collins, K., Connors, K., Davis, S., Donohue, A., Gardner, S., Goldblatt, E., Hayward, A., Kiser, L., Strieder, F. Thompson, E. (2010). Understanding the impact of trauma and urban poverty on family systems: Risks, resilience, and interventions. Baltimore, MD: Family Informed Trauma Treatment Center. http://nctsn.org/nccts/nav.do?pid=ctr_rsch_prod_ar or http://fittcenter.umaryland.edu/WhitePaper.aspx (prijevod: Pragma i HMPS, 2022.).
- Alić, D. (2023). Korelati transgeneracijskog prijenosa traume kod djece hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a. Diplomski rad, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu
- Bekić, L. (2022). Uloga transgeneracijske traume i neprorađenog žalovanja na psihičku patologiju. Diplomski rad, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Članak je objavljen unutar programa “Podrška obitelji u zajednici” koji se provodi uz potporu Ministarstva zdravstva i Središnjeg ureda za demografiju i mlade. Sadržaj je u isključivoj odgovornosti Pragme i niti pod kojim uvjetima se ne može smatrati mišljenjem Ministarstva i Ureda.
Fotografija: Ines Milic, Pixabay
