„Nitko nije savršen. Zato olovke imaju gumicu.“
Perfekcionizam na prvi pogled može djelovati kao poželjna osobina – dijete koje želi dobre ocjene, roditelj koji se trudi oko odgoja ili osoba koja želi sve napraviti kvalitetno… Problem nastaje kada vlastitu vrijednost počnemo vezivati uz izniman rezultat i kada svaku pogrešku doživljavamo kao osobni neuspjeh, a takva uvjerenja, nažalost, mogu se oblikovati vrlo rano u životu, u obitelji.
Djeca ne uče samo iz onoga što im roditelji govore, nego ponajviše iz onoga što promatraju i što vide. Ako odrastaju uz poruke da su pogreške neprihvatljive, da uspjeh vrijedi samo ako je postignut bez napora ili da se priznanje dobiva tek nakon savršenog rezultata, mogu usvojiti uvjerenje da vrijede samo kada su besprijekorna. Slično se može dogoditi i kada roditelj od sebe očekuje da bude savršen u svim životnim ulogama, tada se visoki standardi, iako nenamjerno, prenose i na dijete.
Perfekcionizam kod djece nije uvijek lako prepoznati. Neka djeca mogu postizati odlične rezultate, biti odgovorna i poslušna, ali iza toga mogu osjećati stalan strah od pogreške ili razočaranja te umjesto zdrave ambicije razvijati uvjerenje da vlastitu vrijednost moraju neprestano dokazivati. Takva djeca često teško prihvaćaju pogreške, odgađaju zadatke iz straha da neće biti dovoljno dobra i izbjegavaju nove izazove kako ne bi doživjela neuspjeh. Dugoročno to može biti povezano s anksioznošću, nižim samopouzdanjem i smanjenom kreativnošću. Iako možda paradoksalno, perfekcionizam tada više koči nego potiče uspjeh.
Kod roditelja perfekcionizam izgleda drugačije, ali može biti jednako opterećujući. Roditelj želi biti strpljiv, dosljedan, uspješan na poslu i potpuno prisutan u odgoju. Kada nešto pođe po zlu – kada dijete burno reagira, kada kuća nije pospremljena ili kada dan ne prođe prema planu, to može doživjeti kao dokaz vlastitog neuspjeha, umjesto kao dio svakodnevice. Budući da je obiteljski život nepredvidiv, potreba za stalnom kontrolom često dovodi do još većeg osjećaja frustracije. Djeca vrlo rano usvajaju takve obrasce. Ako roditelj stalno kritizira sebe, dijete može naučiti da je samokritika uobičajen način razmišljanja. Ako se pretjerano naglašava uspjeh, može razviti dojam da ljubav i prihvaćanje ovise o postignućima. Tako nastaje začarani krug: roditelj postavlja sve više standarde, a dijete postaje sve osjetljivije na procjenu i neuspjeh. Bitno je istaknuti da roditelji to najčešće ne čine namjerno.
Mnogi su i sami odrastali uz kritiku, uspoređivanje i visoka očekivanja pa nesvjesno prenose obrasce koje su i sami usvojili. Djeca na takav pritisak često reagiraju na dva načina. Jedni mogu postati pretjerano prilagodljivi, odgovorni i uspješni, uz stalnu unutarnju napetost, a drugi mogu pružati otpor, odustajati ili ulagati manje truda jer im je u nekom trenutku pritisak postao prevelik. U oba slučaja iza ponašanja stoji emocionalno opterećenje, a ne nedostatak sposobnosti ili motivacije.
Iako perfekcionizam može biti duboko ukorijenjen, promjena je uvijek moguća, a počinje onog trenutka kada zastanemo i zapitamo se koliko smo strogi prema sebi. Bismo li prijatelju koji prolazi kroz istu situaciju rekli ono što svakodnevno govorimo sebi?
Odgovor na to pitanje često pokazuje koliko su naši unutarnji kriteriji ponekad nerealni. Jednako je važno da djeca čuju kako njihova vrijednost ne ovisi o uspjehu, djeca trebaju znati (i vidjeti) da pogreška ne znači neuspjeh.
Kada roditelji mogu priznati vlastitu pogrešku, ispričati se i nastaviti dalje bez pretjerane samokritike, djeca tada dobivaju jednu od najvažnijih životnih lekcija, a to je da ne treba biti savršen kako bi bio vrijedan, da frustracija nije znak slabosti, i možda najvažnije – da se ljubav ne uvjetuje.
