Obrazovne tranzicije ključni su trenuci u životu djece i mladih. Te velike promjene ostavljaju dubok trag na djecu, na njihovo mentalno zdravlje, samopouzdanje i odnose. Prijelazi iz vrtića u osnovnu školu, iz osnovne u srednju školu te iz srednje škole na fakultet ili u svijet rada vrlo su važna, ali i izrazito stresna razdoblja. Djeci su ti prijelazi često obilježeni strahom od neuspjeha, osuđivanja, nesnalaženja u novim situacijama, pa moramo učiniti sve što možemo da taj strah ublažimo: da ih što bolje pripremimo, da ih slušamo i da s njima surađujemo. Roditelji, škole i druge odgojno-obrazovne ustanove imaju u tome značajnu ulogu, kao i u pružanju podrške i u očuvanju dječje dobrobiti.
Prisjetimo se nakratko tog vlastitog prijelaznog razdoblja, pogledajmo u svoje srce i iskreno odgovorimo na pitanje: jesmo li i mi tada znali što želimo i koju srednju školu upisati? U pjesmi „Everybody’s Free (to Wear Sunscreen)“, Baz Luhrmann kaže kako neki od najzanimljivijih četrdesetogodišnjaka koje poznaje još uvijek ne znaju što žele u životu. Kako onda očekivati od djece da znaju koju srednju školu odabrati? Tinejdžeri su tek zakoračili u svijet. Nalaze se u vrtlogu puberteta i hormonalnih promjena, a tome često treba pridodati i različite poteškoće te probleme unutar vlastitih obitelji.
Da bi se rizici tijekom prijelaza prevladali, potrebna je podrška. Mnogi mladi, čije obitelji nose vlastite financijske ili teškoće u odnosima, nemaju zadovoljene osnovne životne potrebe niti mirne i kvalitetne uvjete za učenje, rad i razvoj kreativnosti. Njima je prioritet borba za opstanak i pitanje kako normalno i mirno proživjeti dan. U takvim okolnostima teško je usredotočiti se na izbor srednje škole. Zato je iznimno važno da sustav prepozna te razlike i da se djeci pristupi individualno i, prije svega, s mnogo ljubavi.
Pri odabiru srednje škole obrtničke škole često nisu „cool”. Vlada uvjerenje da ih većinom upisuju učenici slabijeg uspjeha. Neke od tih škola traju samo tri godine, pa se učenici nakon njih moraju snalaziti ako žele nastaviti školovanje. U Finskoj je, primjerice, obrtnička škola poželjna i „cool”. Zbog dugih i hladnih noći Finci se uglavnom bave zimskim sportovima, osnivaju bendove ili se posvećuju nekom ručnom radu odnosno zanatu. Nije rijetkost vidjeti mlade Fince kako u javnom prijevozu ili na ulici štrikaju, heklaju i slično. Kod nas bi to možda bilo neobično i predmet poruge, ali ondje je posve uobičajeno.
Prijateljica psihologinja iz vlastitog iskustva navodi da je svako drugo dijete s kojim radi anksiozno. Djeca su poput ogledala – ona preslikavaju sve što vide kod roditelja i odraslih, a mi smo okruženi mobitelima i ekranima, razgovorima o financijama i krizama na poslu i svijetu. Očekujemo od njih da znaju što žele, a sami im ne posvećujemo dovoljno pažnje niti provodimo dovoljno vremena s njima, što negativno utječe na razvoj sigurne privrženosti. Mnogo je djece „izgubljeno” u stalnoj borbi za svoje mjesto pod suncem; nedostaje im topline i bliskosti, žele pripadati i biti voljena. Živimo u brzim i površnim vremenima u kojima je hijerarhija vrijednosti, nažalost, povremeno ostavljena po strani.
Neka djeca samostalno donose odluku o tome koju srednju školu žele upisati, dok drugima trebaju naša pomoć i smjernice. Mnogi roditelji inzistiraju da dijete upiše školu koju zapravo oni žele, zanemarujući pritom činjenicu da pri usmjeravanju djeteta treba uzeti u obzir njegove sklonosti i talente. Važno je s djetetom zajedno proći kroz njegove strahove i približiti mu nepoznato, npr. otići na dane otvorenih vrata u srednjim školama, upoznati nastavnike, proći kroz predmete koji ga čekaju i, naravno, što više razgovarati s njim.
Dijete će doživjeti i uspjehe i neuspjehe i razočaranja, i sve je to dio života. No najvažnije je da mu budemo „čvrsta stijena“ i da zna kako smo uvijek tu za njega. To sam ja željela od svojih roditelja, a trudim se biti takva i svome djetetu.
Iva Gluhak Aranđelović
