Anksioznost predstavlja normalan emocionalni i tjelesni odgovor na situacije koje doživljavamo opasnima. Možemo je zamisliti kao alarmni sustav u tijelu koji se pali u potencijalno ugrožavajućim situacijama te naše resurse usmjerava na to da preživimo. Anksioznost postaje problem onda kada se taj alarmni sustav počne paliti u situacijama u kojima ne postoji stvarna opasnost ili kada ostane aktivan dugo nakon što je stresna situacija prošla. Klimatska kriza, ratovi, inflacija i nasilje nisu neke apstraktne prijetnje, one su danas, nažalost, vrlo stvarne okolnosti. Uz to, današnji mladi su pritom prva generacija koja odrasta uz stalnu izloženost informacijama o tim krizama u digitalnom svijetu. Kao posljedica, javlja se kronična napetost, stalno iščekivanje, osjećaj nesigurnosti jer „alarm neprestano radi“.
U praksi, osobito kroz provedbu programa „Opiši me!“ kojeg Pragma provodi uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih*, vidimo porast anksioznosti kod mladih, što nam potvrđuju i recentna istraživanja koji ukazuju na to da između 10 i 20 % mladih ima neki problem mentalnog zdravlja. Naravno, i prethodne generacije imale su svoje životne izazove, ali mnogi su odrastali uz jači osjećaj stabilnosti, predvidivosti, barem neki privid linearnog napretka. Danas, kao da je taj osjećaj znatno slabiji. Planovi su rascjepkani, budućnost neizvjesna, a dojam kontrole često izostaje. Zbog svega toga važno je istaknuti da anksioznost nije nova pojava niti se radi o „preosjetljivosti“ jedne generacije. Ona je postojala i ranije, ali se često drugačije nazivala ili se skrivala. Razlika je samo u tome što mladi danas imaju jezik kojim mogu opisati svoje unutarnje stanje i veću spremnost o tom stanju govore i da potraže pomoć.
Gubimo li mlade u društvenim pitanjima i aktivizmu?
Mladi nisu apatični ili nezainteresirani za društvena pitanja. Naprotiv, često su vrlo svjesni problema i imaju jasne vrijednosne stavove. Međutim, njihov odnos prema aktivizmu oblikovan je kontekstom u kojem odrastaju i žive. Mnogi mladi su već emocionalno iscrpljeni stalnom izloženošću krizama i neizvjesnosti. Kada se od osobe koja već je u stanju kronične napetosti očekuje dodatni angažman, to se može doživjeti kao još jedno opterećenje. U tom smislu, povlačenje iz aktivizma mogli bismo gledati kao pokušaj osobe da očuva vlastito mentalno zdravlje, a ne kao znak da je nezainteresirana. Gubitak povjerenja u institucije i sustav, sigurno je isto važan čimbenik i tu je potreban dodatan napor službenih institucija u jasnom pokazivanju mladih da ih se čuje i uvažava, od pitanja obrazovanja, stanovanja pa do gospodarstva i budućeg razvoja Hrvatske, za mlade nema nevažnih niti malih tema jer su svjesni svoje uloge.
Mnogi mladi imaju dojam da njihov trud, glas ili angažman ne dovode do stvarnih, vidljivih promjena, i to ih ljuti. Kada izostane osjećaj učinkovitosti, logično je da dolazi do smanjenja motivacije za klasične oblike aktivizma. Danas se aktivizam manifestira drugačije nego li je to bio slučaj prije 50 – 60 godina. Umjesto masovnih pokreta, mladi se češće okreću djelovanjima na mikro razini: promjenama osobnih navika, postavljanju granica, brizi za užu zajednicu ili npr. povremenom, selektivnom uključivanju. Na taj način, mladi redefiniraju aktivizam i prilagođavaju ga vlastitim kapacitetima u svijetu koji je ionako već zahtjevan.
Što aktivizam donosi mladima i kako sačuvati emocionalno zdravlje?
Takav oblik angažmana ne bi trebao postojati iz stalnog osjećaja krivnje, straha ili moralne dužnosti. Aktivizam koji se temelji isključivo na stalnoj emocionalnoj mobilizaciji dugoročno nije održiv i često vodi u iscrpljenost ili povlačenje. Jedan od važnih koraka je normaliziranje granica. Mladi imaju dojam da moraju biti informirani, angažirani i stalno emocionalno dostupni za sve teme. Nije moguće „nositi“ sve društvene probleme istovremeno, niti je to realno očekivati. Također, korisno je ne gledati aktivizam kao nešto što nas u potpunosti definira, možemo ga gledati kao jedan od načina na koji živimo svoje vrijednosti.
To nam pomaže da razlikujemo ono na što možemo utjecati od onoga što ne možemo i da pauze, pogreške ili povremeno povlačenje ne doživljavamo kao osobni neuspjeh nego kao dio procesa. Važno je da razumijemo da empatija nije jednaka preuzimanju odgovornosti za svu patnju svijeta. Naravno da je normalno osjećati zabrinutost i solidarnost, ali to ne znači da osoba mora stalno biti izložena uznemirujućem sadržaju ili u trajnom stanju emocionalne uzbune. Zato je ključno učiti mlade kako regulirati vlastite emocije, postavljati granice i svjesno birati angažman koji je u skladu s njihovim trenutnim kapacitetima i vlastitim osobnim, moralnim, općedruštvenim vrijednostima. To je onaj angažman koji je proizašao iz promišljanja mlade osobe o tome što je njoj važno i zašto joj je važno, a ne zbog tuđih očekivanja ili pritisaka iz okoline.
Programske aktivnosti programa „Opiši me!” udruge Pragma provode se uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih. Sadržaj dokumenta u isključivoj je odgovornosti Udruge i ni pod kojim uvjetima ne može se smatrati kao odraz stajališta Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih.
