Najbolji dar djeci – vrijeme, briga i ljubav

Znamo kako je novorođenče u potpunosti ovisno o roditeljima koji za njega skrbe. Tijekom prve dvije godine života odvija se najbrži i najvažniji dio razvoja svakog čovjeka, a to se odnosi prije svega na razvoj mozga, sposobnosti govora te kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj. Sve navedeno uvelike ovisi o povezanosti s primarnim skrbnikom – što je u većini slučajeva majka djeteta. Istraživanja iz razvojne psihologije, neurobiologije i pedijatrije slažu se u jednom zaključku: zanemarivanje djeteta i nedostatak roditeljske ljubavi i pažnje može dovesti do problema ili zastoja u određenim aspektima razvoja djeteta, što za posljedicu može imati dugoročne probleme s mentalnim zdravljem te ozbiljno narušiti potencijale djeteta.

Kada govorimo o povezanosti ranog razvoja sa dugoročnim ishodima razvoja, vjerujete li da tepanje, zagrljaji i uspavanke mogu zaštititi dijete od zlostavljanja u školi, ljubavnih problema, loših ocjena, ovisnosti? Iako zvuči pomalo pretjerano, optimistično ili u najmanju ruku spekulativno, znanstvenici kažu da je to i te kako moguće, naravno, pod određenim uvjetima. Ljudi su kompleksna bića, pa je tako i njihov razvoj zbir brojnih čimbenika, od kojih svaki djeluje u svom pravcu. Isti događaji neće jednako utjecati na sve pojedince niti rezultirati istim promjenama. Isti događaji u različitim periodima života neće imati iste rezultate i konačno, sličnosti među ljudima mogu biti posljedice djelovanja sasvim različitih čimbenika. Pa kako onda jednostavno objasniti dugoročnu važnost privrženosti?

Ljudski mozak, koji se sastoji od milijuna neurona složeniji je od ijednog računala. Njegov razvoj počinje još u prenatalnom dobu, kada je važno zaštititi plod od djelovanja štetnih tvari iz okoline, koje se zajednički nazivaju teratogeni. Oni uključuju štetne tvari npr. iz hrane, vode, alkohol, duhan, droge i lijekove, zračenja, onečišćenja okoliša. Od rođenja do treće godine života mozak će doseći 90 % svoje veličine u odrasloj dobi. U tom periodu, stotine sinapsi stvaraju se u sekundi, a zadržat ćemo samo one koje su potaknute (aktivirane) podražajima izvana, dok će ostale odumrijeti. Znamo da djeca koja, iz bilo kojih razloga, ne usvoje govor do treće godine života kasnije to teško nadoknade. Znamo da ekstremni oblici zanemarivanja narušavaju intelektualne sposobnosti. A zamislimo samo što za socio-emocionalni razvoj čini hladnoća, odbacivanje i zanemarivanje dojenčeta u najran(jiv)ijem razdoblju života.

Dojenčad je evolucijski i genetski orijentirana na stvaranje bliskosti sa skrbnikom. To se, između ostalog, stvara putem dojenja, ali i na druge načine, pa tako dojenčad ima urođeni refleks hvatanja koji je većini ljudi naprosto neodoljiv. Slično vrijedi i za tzv. socijalni osmijeh – kada djeca uzvraćaju osmijehe i time zadržavaju skrbnika u svojoj blizini, a kasnije i za pojavu tzv. separacijske tjeskobe, kada se dijete boji stranaca i preferira blizinu skrbnika. Ukoliko privrženost između roditelja i djeteta nije stabilna, razvijaju se patološki obrasci ponašanja i doživljavanja okoline, a sukladno tome i osobnost djeteta. Djeca s nesigurnom privrženosti imaju poteškoća u odnosima s drugima, što objašnjava zašto je rana privrženost zaštitni (preventivni) čimbenik za dobre odnose u školi, s partnerima, zdrave životne stilove, uspjeh u školi itd. Teicher (2000.) navodi kako zanemarena djeca imaju manje razvijenu lijevu mozgovnu hemisferu, što je povezano s rizikom od depresije. Također, limbički sustav im je osjetljiviji, zbog čega su skloni tjeskobi te konačno, manjih hipokampus koji nam je važan za učenje i pamćenje.

I dok su roditelji često opterećeni materijalnim aspektom odgoja i podizanja djeteta (pitanje stanovanja, izvannastavnih aktivnosti, igračaka), možemo im poručiti da u razvojnom smislu to nije najvažnije te da je najbolji dar koji im mogu dati zapravo besplatan, a odnosi se na njihovo vrijeme, brigu i ljubav. To nisu samo prazne fraze, već iz njih stoji čitava znanost, konkretnije neuroznanost. Utjecaj sigurne rane privrženosti očitovat će se u boljem podnošenju stresa i frustracija kod djeteta, što može biti relativno stabilna osobina tijekom života, a može se prenositi čak i na sljedeće generacije. Zapostavljanje djeteta uzrokuje trajnu štetu po pitanju emocionalnog razvoja i dobrobiti, razvoja inteligencije i mišljenja. Sve su to važan pitanja za zdravstveni, obrazovni i socijalni sustav 21. stoljeća.

Roditeljska uloga uvelike se promijenila u posljednjih tridesetak godina, isto tako i poimanje obitelji. I dok su ljudi u prošlim stoljećima živjeli u proširenim obiteljima i velikim zajednicama u kojima su od svih članova mogli učiti i na koje su se mogli osloniti. Današnji roditelji uglavnom imaju samo devet mjeseci za pripremu na dolazak djeteta, puno manje iskustvenog znanja i puno više dostupnih informacija iz druge ruke. Zbog toga je često dolazak prvog djeteta značajan šok za oba roditelja, a naročito majke. Nesigurnost u vlastite roditeljske kompetencije može dovesti do nelagode i izbjegavanja kontakta s djetetom, što narušava emocionalnu vezu i stabilnost tog odnosa. Određene studije navode kako se čak 80 % novih roditelja osjeća nekompetentno u toj novoj ulozi, tjeskobno i nepripremljeno.

Suprotno određenim uvjerenjima, to nije samo osobni i obiteljski, već širi društveni problem. Razumijevanje važnosti sigurne privrženosti trebalo bi dovesti do širenja mreže podrške za roditelji i djecu u njihovim zajednicama.

Što u tom kontekstu možemo učiniti?

Najbolje je početi još od prenatalnog razvoja. Upravo u tih devet mjeseci iščekivanja majke su najprijemčivije za nove informacije, aktivno traže savjete i smjernice. Edukacija u tom periodu može pomoći u jačanju praktičnih vještina i kapaciteta za stvaranje bliskosti s djetetom. Očevi se također trebaju osnažiti u prihvaćanju nove uloge i otkrivanju vlastite emocionalne inteligencije. Nakon rođenja djeteta, roditelji će uglavnom učiti kroz osobno iskustvo i tu im je potrebno pružiti stručnu podršku, počevši od zdravstvenog sustava i patronažnih sestara, do psihološkog savjetovanja i konkretnih socijalnih mjera koje su dostupne u njihovim lokalnim zajednicama.

U okviru projekata za podrška obiteljima Pragma organizira niz aktivnosti namijenjenih mladim roditeljima – od predavanja, radionica do individualne emocionalne i psihološke podrške u našem Savjetovalištu. Javite nam se za više informacija na pragma@udruga-pragma.hr ili 01 7789 950.

Tekst je nastao temeljem provedbe projekta “Podrška obitelji u zajednici” kojeg podupire Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i “Optimizam i obitelj” kojeg podupire Grad Zagreb.