Kako pohvaliti dijete, a ne izazvati kaos?

Pohvala bi, prije svega, trebala biti iskrena, bez preuveličavanja, realna, specifična i smislena. (1)

Ne postoji jako puno pitanja na području razvoja djece i mladih, koja izazivaju više znanstvene i stručne polemike od pitanja utjecaja pohvala. Što reći, kada reći i kako to reći? Koji su argumenti ZA, a koji PROTIV? Više o tome pročitajte u nastavku teksta naše psihologinje Katarine Jelić, savjetnice u Pragmi.

Za početak, velika većina pohvala djeci neće pomoći dugoročno i vjerojatnije je da će djelovati kao privremeni ”podizač” raspoloženja, pružiti im na trenutak vjetar u leđa i osjećaj svemoći koji jako kratko traje. Dugoročno, ništa od toga im ne pomaže da se izgrade kao osobe, što je ipak glavni i najsloženiji zadatak ranog doba. Pohvala će doprinijeti kratkotrajnom osjećaju ponosa, zadovoljstva i sreće, ali im u isto vrijeme ne može donijeti osjećaje samopoštovanja, psihološke otpornosti, kao ni motivaciju, upornost i ostale vještine koje dolaze iznutra. Pohvala se, kao takva, često nalazi i zadržava upravo na površini – zbog čega malo koristi unutarnjoj ”gradnji”.

Roditelji često posežu za teorijama učenja, prema kojima pohvala spada u jedan oblik nagrade za usvojeno i naučeno. Ona može biti učinkovita u tom smislu, ali samo u slučajevima kada ciljano stvaramo ekstrinzičnu motivaciju kod pojedinaca, odnosno želju za nagradom izvana (npr. pohvala, ocjena ili novac). Time se osoba pretjerano usmjerava na konačan cilj, a mnogo manje na sam proces stjecanja ponuđene nagrade, kao što bi moglo biti školsko učenje ili odgoj. S vremenom, taj cilj se nesvjesno transformira od površnog  (želim dobiti pohvalu) ka dubljem cilju (želim da mama bude sretna). Na taj način se lako zaboravlja kako je glavna nagrada samo iskustvo učenja ili savladavanja određene prepreke. Upravo zato što se postignuće često pogrešno tumači kao osobna vrijednost, danas imamo jako velik broj mladih osoba koje su previše uplašene pomaknuti se s mjesta, okušati se u nekoj aktivnosti i potencijalno ne uspjeti u njoj. Ili onih koji se pretjerano oslanjaju na tuđa mišljenja i savjete, moderni ”ovisnici” o lijepim riječima – o čemu naročito svjedočimo na društvenim mrežama.

Ipak, ništa od navedenog ne možemo protumačiti kao snažan argument zašto baš ne biste trebali pohvaliti vlastitu djecu. Naročito u adolescenciji, kada su najosjetljiviji na tuđe mišljenje i u potrazi za ponekim signalom kako se nalaze na dobrom putu tijekom svog odrastanja. Pri tom treba voditi računa o nekim glavnim smjernicama. Pohvala bi, prije svega, trebala biti iskrena, bez preuveličavanja, realna, specifična i smislena. Pokušajte ne govoriti previše općenito i pohvalu povezati s nekim ranijim iskustvom (uspješnim ili neuspješnim – time se potvrđuje dobra praksa ili slavi napredak). Ako osjete da nije bila zaslužena, mogu zaključiti kako ih žalite ili pokušavate zaštiti, i to upravo u periodu u kojem je ključno upravo to da vjeruju u sebe. A budući jako vjeruju vašim prosudbama, kako će to moći ako ni vi ne vjerujete u njih? Nadalje, pohvale ne trebaju biti učestale, jer inače se mogu tumačiti kao oblik emocionalne manipulacije, zbog kojeg će tinejdžeri poželjeti pobjeći što dalje.

Što se tiče sadržaja, preporuča se izbjegavanje pohvala na račun stečenih osobina i sposobnosti (ljepote, inteligencije itd.), već se usmjeriti na ono što sami mogu kontrolirati, učiti i razvijati (samokontrola, ljubaznost, empatija, upornost), jer komponente koje potičemo i hvalimo kasnije postaju dio njihovog pojma o sebi. Iz njih uče kako se nositi s problemima, stvaraju samopouzdanje i otpornost na životne zahtjeve. Ako previše pohvala djeca i mladi dobivaju na račun nečega za što se nisu morali potruditi, teško će kasnije pokazivati samostalnost, disciplinu i poduzetnost, uglavnom zbog straha od neuspjeha i odricanja od nagrade- nove pohvale.

Najosjetljivije pitanje, kod pohvala jednako kao i kod kritika upućenih djeci, jest korištenje socijalnih usporedbi. Djeca su nerijetko uključena u natjecanja i igre u kojima se nagrađuju i hvale samo pobjednici. I školski sustav ocjenjivanja može na neki način potaknuti kompetitivnost, što ne mora nužno biti loše. Važno je koju poruku pritom šaljemo. Što se natjecanjem željelo postići – biti bolji od drugih? Biti najbolji? Biti najbolji bez obzira na sve? Ili, dovršiti zadatak? Ne odustajati? Ne koristiti se nedozvoljenim metodama (npr. prepisivanje na testu ili varanje u Čovječe, ne ljuti se)? Ako adolescent dobiva pohvalu samo kada pobjeđuje, izgubit će motivaciju za sudjelovanjem pri prvom porazu. Drugim riječima, nikad neće naučiti gubiti. Iako to nije lekcija kojoj se itko od nas raduje, neizbježna je gotovo kao plaćanje poreza!

Tekst je nastao unutar projekta “Podrška obitelji u zajednici” koji se provodi uz potporu Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, a Ministarstvo ne snosi odgovornost za sadržaj već je on u isključivoj odgovornosti Udruge.

Potrebna vam je stručna pomoć ili podrška? Javite nam se u Savjetovalište pragma@udruga-pragma.hr, 01 7789 950, gdje su sve usluge za krajnje korisnike besplatne.