Povodom pete obljetnice smrti Chiare Lubich, karizmatične vizionarke i humanitarke, dobitnice 16 počasnih doktorata, osnivateljice Pokreta fokolara, pobornice jedinstva naroda, kultura i religija, visoko cijenjene u religijskim i političkim krugovima diljem svijeta, održana je međunarodna konferencija pod nazivom „Chiara Lubich: Karizma, Povijest, Kultura“ 14. i 15. ožujka 2013. godine na Sveučilištu Sapienza u Rimu i u Međunarodnom centru Mariapoli u Castelgandolfu, sjedištu Pokreta fokolara. Konferenciji je prisustvovala i Jelena Mališa, voditeljica Savjetovališta za mlade Pragme.
Polazište interdisciplinarne diskusije bila je antropološka refleksija Chiare Lubich koju su stručnjaci međunarodne škole Abba nastojali „čitati“ u kontekstu vlastite discipline: političke, ekonomske, znanstvene, teološke, filozofske, pedagoške, psihološke, sociološke i druge. Tako su čovjekov odnos s prirodom, duhovnost, interpersonalni dijalog, sposobnost uvažavanja različitosti i njihove integracije u vlastitu osobnost, težnja univerzalnim vrijednostima, vraćanje antičkim izvorima i ključnim razmišljanjima iz pojedinih disciplina tijekom povijesti, bili u fokusu konferencijskih izlaganja.
Izdvajamo nekoliko poruka iz izlaganja iz područja psihologije i pedagogije:
„…Psihologija je nakon dugog razdoblja promijenila svoju viziju čovjeka, od objektivne i determinističke vizije funkcioniranja individua do vizije koja sve više u fokus stavlja odnos… Chiara naglašava još jednu višu razinu međuljudskih odnosa: zajedništvo. Ono se temelji na najvišoj razini uzajamnosti u odnosima… Ta uzajamnost u potpunosti prihvaća činjenicu da je svaki odnos labilan i da njegovi sudionici posjeduju određene slabosti, no pretvara takve prepreke u viša iskustva uzajamnog davanja jednog drugome. No, da bi osoba iskusila takvu vrstu odnosa, mora se naučiti nositi se s boli, patnjom, ograničenjima… Ograničenje se doživljava kao teškoća prihvaćanja tuđe različitosti i osjećaj neprihvaćenosti od drugog, sa svim pojavnostima našeg specifičnog identiteta…Chiara prepoznaje u ograničenjima ljudske naravi najveću prepreku ostvarenju pojedinca u zajedništvu s drugima, no u prihvaćanju tih ograničenja vidi i mogućnost nadilaženja istih…“.
„..U području odgoja postoji stalna napetost između nužnosti prenošenja znanja i sredstava usmjerenih praktičnom znanju i prijedloga strategija i modela ponašanja usmjerenih znanju bivanja (postojanja) i življenja zajedno. U eri globalizacije, u društvu koje teži sve većoj učinkovitosti, odgoj je također prečesto usmjeren usvajanju znanstvenih spoznaja i korištenju tehničkih sposobnosti i kompetencija kako bi se stvarale prirodne i društvene stvarnosti. To je dovelo do preusmjeravanja odgoja prema čistom metodološkom tehnicizmu i gubitku autentične vizije čovjeka. Zbog toga danas dolazi do izražaja duboka potreba za onom vrstom odgoja koji doprinosi i cjelovitoj dobro-biti osobe, razvoju kompetencija – ne samo tehničke prirode, već onih učinkovitih za čovječanstvo; odgoja otvorenog za univerzalne vrijednosti koje će dati dubinu i puninu vlastitom postojanju i osloboditi čovjeka praznine (izostanka) smisla koja često de-formira svakodnevni život. Navedeno zahtijeva od odgojatelja ali i od odgajanika, da ponovno uspostave svijest i povjerenje, osjete smisao za slobodu i obveze, vrijednost mogućnosti izbora, ali i odgovornosti kroz znanje i djelovanje koje je, prije svega, odnos“.
