Važnost oca i njegove uključenosti u obiteljsku dinamiku

cof

U udrugu Pragma puno češće pozvone majke u odnosu na očeve. Vjerujemo da je tako i u ostalim savjetovalištima. Bilo da traže pomoć za sebe kao roditelja ili za svoje dijete, majke su češće tražiteljice pomoći. Očevi – naizgled – kao da su skupina koja za to ne osjeća toliku potrebu, imaju manje vremena ili smatraju da briga o mentalnom zdravlju obitelji spada u domenu kompetencija njihovih supruga/partnerica jer „ionako njima razgovori idu od ruke“. Ili im je možda neugodno tražiti pomoć, kao da još uvijek vlada mit: „muškarac koji traži pomoć nije dovoljno jak da ga sam riješi“?

Povodom dana očeva želimo progovoriti o važnosti oca i njihove uključenosti u obiteljsku dinamiku, posebno s obzirom na njihov specifičan doprinos odgoju djece, ali ih i ohrabriti kada primijete da im je potrebna (stručna) pomoć u prevladavanju obiteljskih teškoća.

Određene promjene su se  dogodile kada je u pitanju očeva uključenost u djetetov život. Planiranje trudnoće, informiranje o tijeku trudnoće, pregledi, trudnički tečaj i sam porod trenuci su u koji se očevi već uključuju zajedno sa svojim partnericama, prije nego započne prava skrb o djetetu.

Koliko god uz novorođenče vežemo majku, očeva uloga ima svoje mjesto i važnost od početka djetetova života. Već se neko vrijeme vodi rasprava o tome kako muškarci trebaju sudjelovati u odgoju djeteta, do koje mjere trebaju i oni preuzeti skrb i brigu o svakodnevnim djetetovim potrebama (od hranjenja do kupanja), ali i na koji način trebaju iskazivati emocionalnu toplinu i bliskost prema djetetu.

Određeni psihodinamski orijentirani stručnjaci, govore o prelasku iz „etičkih“ obitelji, u kojima prevladavaju očinski elementi: norme, pravila, racionalnost, osjećaj za društvo, vrijednosti, autonomija,  u „afektivne“ obitelji, u kojima prevladavaju majčinski elementi: afekt, briga, nježnost, sigurnost, odnos. Princip i metoda odgoja postaje ljubav u odnosu na apstraktne principe, u perspektivi odgoja „sretne djece“. Navedeno je vidljivo kod roditelja koji nastoje što je više moguće djecu zaštiti od ili smanjiti razinu povreda, boli, frustracija koje mogu osjećati u tijeku odrastanja, što možemo reći da tradicionalno spada u domenu majčinske uloge. Moderni očevi, dakle, postaju „bliži“ majkama, na neki način uče novu ulogu koja im je tradicionalno „nepoznata“, prema nekim autorima, čak i teška.

Nastojanje da se oca i majku postavlja na „istu razinu“ otvara rizik odnosno opasnost da među njihovim ulogama nestanu razlike, da oboje zauzmu „majčinsku“ ulogu, što bi djetetu moglo otežati prelazak iz obiteljske sredine u onu društvenu i ostvarenje samostalnosti (što je tradicionalno bilo poticano od očinske figure). To ne znači da otac mora nužno ostati u svojoj tradicionalnoj ulozi, a majka u svojoj, već da se u roditeljskom odnosu (i u roditelju ponaosob) mora pronaći ravnoteža između „majčinske“ (primarne) skrbi i „očinske“ (sekundarne) skrbi (prema G.P. Charmet, 2000; U. Galimberti, 2010; F. Ferrarotti i sur., 2001; L. Zoja, 2000; D. Bruzzone, 2010).

 

Ne mogu zamisliti ni jednu veću potrebu u djetinjstvu od one za očevom zaštitom (Sigmund Freud)

 

O važnosti očinske figure u obitelji govore brojna istraživanja koja dokazuju kako očev angažman u brizi i odgoju u mnogo čemu blagotvorno utječe na djetetov razvoj: djeca koja imaju zainteresiranog i angažiranog oca, oca koji je sposoban za emocionalnu razmjenu (ton glasa, izražavanje ljubavi i prijateljstva s djetetom) pokazuju manje problema u ponašanju (agresije), manje emocionalnih problema (osobito depresije) manje su izložena raznim oblicima rizičnog ponašanja (ovisnostima), manje neopravdano izostaju s nastave i napuštaju školu i imaju veće obrazovne ambicije. Igra s djetetom, poticanje djeteta i razgovaranje o njegovim problemima u odnosu s ocem, znatno poboljšavaju djetetov socijalno-emocionalni razvoj, prilagodbu i životno zadovoljstvo u adolescenciji i odrasloj dobi te djetetov intelektualni razvoj i društvenu kompetenciju kao i osjećaj da ono samo upravlja svojim postupcima (tzv. unutarnji lokus kontrole). S druge strane, očevi su u pravilu više „zaigrani“, manje opterećeni oko svakodnevnih pojedinosti, opušteniji i hrabriji u igri u odnosu na majke, što također može potaknuti djetetovu kreativnost i obrazovna postignuća. Igra, osobito ona u kojoj dijete upravlja ishodom, povoljno utječu na uspostavu emocionalne kontrole, društvenu prilagođenost i popularnost. Istovremeno, očeva uključenost u odgoj djeteta povećava bliskost s partnericom, njezino zadovoljstvo i ukupnu kvalitetu braka i obitelji (M. Čudina-Obradović, J. Obradović, 2006, prema Pleck, 1997; Brayfield, 1995; Florsheim, Tolan i Gorman-Smith, 1998).

Ono što je važno istaći jest činjenica da očevi mogu podjednako dobro utjecati na djetetov razvoj bilo da žive s djetetom ili su rastavljeni ali redovito sudjeluju u njegovom odgoju (M. Čudina-Obradović, J. Obradović, 2006, prema Marsiglio i sur., 2000).

Istraživanja su također potvrdila kako je očeva uloga jednako važna, a možda i važnija od majčine za djetetov kasniji uspjeh – u odrasloj dobi. Posljedično, izjednačenost majčinske i očeve uloge u djetetovom odgoju nije poželjna. Kako tvrde autori Čudina-Obradović i Obradović: „očito je da povoljnije na odgoj djece utječu očevi čija se briga jasno razlikuje od majčine. Potpuno očevo prihvaćanje majčinske brige i majčinskog načina možda bi moglo smanjiti specifičan blagotvorni doprinos očeve nebrige za ‘nevažne sitnice’, njegovu bezbrižnost, muški i zaigrano ‘grubi’ stil, poticanje djeteta da hrabro zakorači u vanjski svijet.“ Isti autori podcrtavaju važnost otkrića „odgođenog učinka“ očeve uključenosti. Navode kako očevo bavljenje djetetom tijekom njegovih prvih 30 mjeseci života znatno utječe na djetetovu inteligenciju u kasnijem djetinjstvu, na djetetovu privrženost u adolescenciji. Dakle, povoljni utjecaj očevog bavljenja djetetom očit je i u odrasloj dobi kad se otac njime više ne bavi.

Zaključno, slažemo se s autorima koji navode kako, uz majčinu prisutnost i kvalitetnu majčinsku skrb, društvo treba osigurati svakom dijetu priliku da doživi „odgođeni očinski učinak“ u ranom djetinjstvu. Stoga je važno usmjeriti resurse u osiguranje kvalitete i stabilnosti brakova s malom djecom, a posebno osiguranje blizine i zainteresiranosti očeva za dijete i u slučaju rastave braka (M. Čudina-Obradović, J. Obradović, 2006).

 

Pragma je sukladno tome osmislila aktivnosti usmjerenih očevima, a između ostalog pokreće grupu podrške namijenjenu očevima koji iščekuju rođenje djeteta ili imaju tek rođeno dijete. Prvi susret će se održati 5. travnja 2018. u 17 sati u udruzi Pragma, Teslina 13. Prijave i informacije na pragma@udruga-pragma.hr ili 01 7789 950.

 

Sretan Dan očeva!

 

Članak je nastao u okviru projekta „Podrška obitelji u zajednici“ kojeg financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku te projekta koje financira Grad Zagreb.

 

Literatura:

M. Čudina-Obradović, J. Obradović (2006): „Psihologija braka i obitelji“, Sveučilišni udžbenik, Zagreb

F. Ferrarotti i sur. (2001): Le figure del padre. Ricerche interdisciplinari, Armando Editore, Rim

P. Charmet (2000): I nuovi adolescenti. Padri e madri di fronte a una sfida, Raffaello Cortina Editore, Milano

U. Galimberti (2010): L’ospite inquietante. Il nichilismo e i giovani, Feltrinelli, Milano

L. Zoja (2000): Il gesto di Ettore. Preistoria, storia, attualità e scomparsa del padre, Bollati Boringhieri, Torino

D. Bruzzone (2010): L’educatore oggi: un nuovo slancio, Europski pedagoški susret, Cadine (Trento), 9.-10. listopada 2010